O predstavi Baala u Puli, govori Boris Rotar

Baal je ime koje je nosio kanaanski poganski bog plodnosti kojemu su bili žrtvovani ljudi, no, to je i naziv prve drame glasovitog njemačkog dramatičara svjetskog glasa Bertolda Brechta, napisane 1922. godine, koja je nakon dugo vremena premijerno izvedena u režiji Eduarda Milera u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. O predstavi govori Boris Rotar.
Brecht je pisac koji se zbog ljevičarskih uvjerenja nije već dulje vrijeme pojavio na hrvatskim pozornicama na kojima, u skladu s novokomponiranim «pretvorbenim» harmonikašima, prodavačima cvijeća i pravovjernim komunističkim urednicima omladinskih glasila, a sada u zahuktalom divljem hrvatskom kapitalizmu uglednih vlasnika naftnih kompanija, obnavljateljima Kulmerovih dvora ponad Zagreba, i vlasnika gotovo svih tiskanih medija u Hrvatskoj, caruju brzosklepajuće kičerske predstavice, upravo po ukusu tih nouveau riches posjetitelja. Tako se eto na Poluotoku ugledni slovenski redatelj, njemački đak, na osnovi dramatizacije adaptatorice teksta Žanine Mirčevske, poduhvatio svoje treće režije istoimenog Brechtova djela. Veliki njemački pjesnik pak, inspiriran izravno životopisom još slavnijeg francuskog pjesnika Rimbauda, napisao je, uvjeren sam, prepoznavši se intuicijom budućeg velikog pjesnika i dramatičara i sam u tom liku, dramu o dijaboličnom umjetniku koji naizgled besmisleno troši svoj život, u okružju malograđanštine, uvjeren u njegovu nesvrhovitost i uzaludnost. Nema u predstavi Eduarda Milera ni trunke neke bolećive sentimentalne duhovnosti. Sve su sekvence ove, sat i petnaestak minuta duge predstave, podređene igri podebljeg, oznojenog, raskalašenog Gorana Navojca (budućeg odličnog Falstafa), pronađenog po obrascu da ne samo dokazanim talentom već i osebujnošću vlastite razbarušene još neobuzdane sebedostatne mladalačke osobnosti, utjelovi tu zvijer od pjesnika kojem je sve čulno draže od bilo čega ostalog - snivajući s druge strane svojim drugim licem Janusa da bude sav među zvijezdama. I tako nas žestinom svoje igre plijeni sladostrasnik koji je uzrokom i razlogom smrti svojih ljubavi, a potom i ubojica svog najboljeg prijatelja, animalni uništavatelj svega lijepog i dobrog oko sebe, preziratelj malograđanštine koji kao da je svjestan da ga takav izbor vodi u ništavilo. Bio je to i Brechtov obračun s ekspresionizmom kojeg je pratio kao mladi kazališni kritičar, ali je stvorio antijunaka koji je nadživio vrijeme i koji u ovo naše hrvatsko okružje peergyntovski vraća na scenu hrabro umjetnika kao drugačije, suptilnije, nezadovoljno biće koje umire usamljeno, ali s posljednjom riječju «zvijezde» na usnama. Pisac koji je na sceni rekao «Najprije klopa pa potom moral», koji je već početkom prošlog stoljeća naslutio razornog Moloha koji caruje i u ovom mileniju, koji je znao da je sve relativno i prije Einsteina, upravo je to ispisivao u svim svojim djelima. Genijalnost se dakako dadne naslutiti već u prvom dramskom djelu tog analitičara klasnih odnosa, zadrtog cinika koji je kasnije u svjetskom teatru postao pojam aktivističkog i didaktičkog kazališta. To je i Brechtova i Milerova i Navojčeva kutija olovnih slova, koja, naravno, ne daje rješenja, ali svakako još jednom umjetnički snažno i lucidno ukazuje na problem čovjekove nesnalažljivosti, razlomljenosti, raspetosti u svijetu bez Boga.