Arnold Benz,švicarski profesor astrofizike, autor je djela „Budućnost svemira“,

Pripovijesti o stvaranju izvještavaju o planu prema kojemu je Stvoritelj djelovao. Ne zanima ih samo djelovanje već njegovi razlozi. One se donose u obliku slikovite povijesti koja utemeljuje zašto je Bog, slobodnom odlukom, stvari učinio takvima te što je njihova istinska bit. Pripovijesti o božanskom djelovanju posreduju temeljne etičke zakone svijeta te pružaju uzore za ljudsko djelovanje. Pripovijesti o stvaranju žele ukazati na čovjekov položaj u svijetu i na njegove zadaće u njemu – na etičke vrijednosti. To je njihov najdublji smisao. Autor polazi od toga da ne postoje religiozna opažanja bez sudjelovanja subjekta. Bez uske povezanosti čovjeka, svijeta i Boga, bila ona u mističkom iskustvu ili u djelatnom povjerenju, Bog se ne može iskusiti. Sada se postavlja opravdano pitanje postoji li ova stvarnost i bez subjekta. Bi li postojala i u nekom svemiru bez ljudi? Bog se u svemiru ne može priodnoznanstveno dokazati, jer je prirodna znanost s kauzalnim postulatom i objektivnošću izabrala način postupanja i jezik kojim se Bog ne može opaziti. Ali «religiozni razum» može u potpunosti opažati odsjaj Božjeg djelovanja u prirodi, na primjer u postojanosti prirodnih zakona koji donose novo, te u stalnom stvaranju nove nazočnosti iz ničega. To znači da se danas stvaranje može razumjeti samo tako da se ono nije odigralo u jako udaljenoj prošlosti već se događa za vrijeme čitavog razvoja svemira uključujući i ono ovdje i sada, a događat će se i u najudaljenijoj budućnosti. Čitajući ovu izuzetnu knjigu naučiti se može o nastajanju zvijezda, što autor misli o evoluciji, životu i umiranju, budućnosti, nastanku Zemlje i Sunca… Tako svemir ima fascinirajuću povijest, ističe Benz. To je nastajanje reda iz kaosa, iznenadnog pojavljivanja novog kao preobražavajućeg strukturiranja postojećeg. Novo ne nastaje iz ničeg već iz postojećeg materijala čija se struktura raspada. Na drugoj razini opažanja, u događaju Uskrsa, isto tako imamo iskustvo nečeg ponajprije zagonetnog i preobražavajuće novog koje je nastalo usred razbijenog svijeta skupine učenika. Veliki petak i Uskrs revolucioniraju tradicionalne predodžbe Boga. Prepoznaje ga se kao supatnika u raspadu, ali i istodobno kao Stvoritelja nove forme i reda. Događanje se ovdje shvaća kao primjerno, kao uzor u čijem svjetlu razvoj svemira u prošlosti i budućnosti postaje povijest stvaranja. Time ovi događaji postaju ključ kršćanske interpretacije svemira. Ako se prirodnoznanstveno shvatljivi razvoj promatra kroz leću Velikog petka i Uskrsa, on postaje stvaranje. Svemir dobiva novu dimenziju : nadu. Sveukupna predviđanja budućnosti, vrijedila ona za živa bića, planete, zvijezde, galaktike ili svemir, u konačnici vode u raspad. Sunce će ohladnjeti, Zemlja će se izgubiti u svemiru, a čak će se i materija svemira radioaktivno raspasti. Doduše, sasvim je zamislivo da bi u budućnosti moglo nastati nešto neočekivano, koje je isto tako novo kao što je to bio život na Zemlji prije četiri milijarde godina. Takva vrsta novoga ne da se doduše predvidjeti, jer su globalni razvoji nelinearni i kaotični. Ne postoji prirodnoznanstveno dokaziva nada, kaže autor ističući da ni kršćanstvo ne postulira da je razvoj svijeta napredak prema onome dobrom i razumnom. Posljednja knjiga Biblije, Ivanovo Otkrivenje, ovo izražava apokaliptičkim vizijama. Njegova nada nije očuvanje od krize već nastajanje novog. Nada je usmjerena na božansku dimenziju vremena, odnosno na njegovu kreativnost. Možda malo teže «prohodna» knjiga, ali svakako izuzetno vrijedna u plodonosnom pokušaju spajanju vjere i znanosti.