(13. svibnja 2006. – RV) Prije 25 godina, malo poslije pet sati popodne, Crkvu na
pet kontinenata, i ne samo nju, zaprepastila je nezamisliva vijest: netko je pucao
kako bi ubio Papu. Trg svetoga Petra, potom bolnica Gemelli, dva su mjesta na kojima
se je odigravala drama atentata na Ivana Pavla II. Tom snažnom medijskom događaju,
koji je općem pamćenju predao nevjerojatnu scenu Pape ranjenog na smrt, naknadno se
je pridružila povijest praštanja i još više izvanrednoga marijanskoga posredovanja,
kojemu je Ivan Pavao II. pripisao svoj spas. „Božja providnost me je na čudesan
način spasila od smrti. Onaj koji je jedini Gospodin života i smrti, On mi je produžio
život, na izvjestan način ponovno mi ga je dao. Od ovoga trenutka moj Mu život još
više pripada.“ Nikada se Ivan Pavao II. nije prestao čuditi onom što se
dogodilo 13. svibnja 1981. godine. Te Papine riječi, zapisane 17. ožujka 2000. godine,
izvađene su iz oporuke objavljene nakon smrti. Smrt koja je jednog sunčanog popodneva
stigla na korak kako bi zauvijek prekinula život „biskupa obučenog u bijelu haljinu“,
Pape koji je došao izdaleka“. Dvije relikvije, neobične za poglavara Crkve, i dan
danas svjedoče o onome što se dogodilo u danu nepredvidivoga ludila. Pojas prostrijeljen
metkom nalazi se u svetištu Jasne Gore. Samo zrno, koje je od smrtonosnoga predmeta
postalo zavjetni dar, ugrađeno je u krunu postavljenu na glavu Gospe Fatimske. Mladi
Papa-Poljak, 13. svibnja 1981. godine, namjeravao je mnoštvu na Trgu svetoga Petra
govoriti o 90 godina enciklike Lava XIII., Rerum Novarum, te o ustanovljenju Papinskoga
vijeća za obitelj. Riječi su pohranjene u arhivu, a nikad nisu izgovorene. O tome
13. svibnju, još nerazjašnjena sudbina, ali naknadno s jasnim čuđenjem shvaćena, ostavila
je Ivanu Pavlu II. slike smiješaka, poklika i poljubac jednoj djevojčici te jedan
pištolj uzdignut iznad glava hodočasnika. Prvi put se o terorizmu govori u Vatikanu,
odakle su uvijek polazile poruke ljubavi, sloge i pomirenja. Mladi Papa, koji je u
kratkom vremenu obišao pola svijeta, na smrtnoj je postelji u bolnici Gemelli u Rimu..
Već četvrti dan nakon atentata, u nedjelju 17. svibnja, Ivan Pavao II., zatražio je
mikrofon i iz svoga bolničkog kreveta recitirao molitvu Anđeo Gospodnji. Ranjeni Papa
izražava riječi praštanja za Ali Agču, dvadeset dvogodišnjeg Turčina, koji ga je doveo
na rub smrti: „Molim se za brata koji je pucao na mene i kojemu sam iskreno oprostio.“
Kad je 7. listopada uspostavio, metcima prekinuti kontakt sa svijetom, te započeo
s općim audijencijama, riječima Svetoga Pisma izrazio je osjećaj zahvalnosti, jer
je Crkva neprestano za njega Bogu uzdizala molitvu. Tada je rekao: „Osjetio sam,
draga braćo i sestre, slično kao i Petar, zatvoren i u iščekivanju
smrti, djelotvornost molitve Crkve.“ Godinu dana nakon atentata, 13. svibnja
1982., Ivan Pavao II. je pohodio svetište Gospe Fatimske. Nikada nije posumnjao da
je Djevica, koja se pastirima ukazala 1917. godine, spasila njegov život. Vidio
sam u svemu tome što mi se događalo posebnu Gospinu majčinsku zaštitu. U ovaj sat,
ovdje u svetištu, želim pred svima ponoviti: Totus tuus – Sav sam tvoj, Majko
– kazao je tad Ivan Pavao II. U poruci talijanskim biskupima od 13. svibnja 1994.
godine, sjećanje, molitva i marijansko posinjenje stapaju se u još čvršće uvjerenje:
„Majčinska ruka je vodila ono zrno, a umirući Papa se zaustavio na pragu smrti…
Smrtonosno se zrno zaustavilo i Papa živi – živi kako bi služio!“ Od toga
dana straha i ponovnoga rođenja, „biskup obučen u bijelo“kojeg su vidjeli padati poput
mrtvaca pokraj velikoga križa – prema opisu treće fatimske tajne, objavljene tijekom
Jubileja 2000. godine – nastavio je živjeti još 25 godina i služiti Crkvi. Komentirajući
film o Ivanu Pavlu II., prikazan 30. ožujka, papa Benedikt XVI. se osvrnuo na scene
o atentatu te kazao: „Okamenjeni, kao da smo bili prisutni,čuli smo pucnjavu
tragičnoga atentata na Trgu svetoga Petra od 13. svibnja 1981. godine. Iz prikazanoga
je proizišao lik neumornoga proroka nade i mira, koji je prošao putovima zemaljske
kugle kako bi svima naviještao Evanđelje. Prisjetili smo se njegovih zanosnih
riječi (…) riječi ohrabrenja i osude potrošačkoga društva i hedonističke
kulture, okrenutih postizanju materijalne blagodati koja ne može zadovoljiti
duboke težnje ljudskoga bića.“