U našem se društvu slika oca, zemaljskoga ili nebeskog, sve više gubi, ostavljajući veliku prazninu

U našem se društvu slika oca, zemaljskoga ili nebeskog, sve više gubi, ostavljajući veliku prazninu – istaknuo je u knjizi „Znak oca“ poznati talijanski filozof i psihoanalitičar Paolo Ferliga, upozoravajući na tragične posljedice na duhovnoj i psihičkoj razini. U razgovoru za našu radio postaju, autor je istaknuo kako nestankom oca prestaje i znak razdvajanja, koji, odvajajući se od majke, podupire djecu da postanu samostalna. Stoga, kad se izgubi očeva nazočnost za svu je djecu, bila ona muška ili ženska, teže započeti proces osamostaljenja - primijetio je Ferliga. Na primjedbu kako se oslanja na Jungovu pretpostavku, odgovorio je kako je Jung imao na umu slučaj Njemačke, kad je kazao da je gubitak odnosa s kršćanstvom i neka vrsta desakralizacije očevoga lika, probudio snage povezane s podsviješću. On je te snage neposredno prije II. svjetskoga rata uočio analizirajući snove svojih pacijenata. Ako se, naprotiv, održava odnos s likom Boga-Oca, onda je puno teže pridati ljudima svemogućnost koja pripada samo Bogu. Dakle, izgubivši onu povezanost s kršćanskom tradicijom koja priznaje ljudsku ograničenost u odnosu na Božju svemogućnost, Božja svemogućnost se pridaje tjelesnome čovjeku, a to prouzrokuje tragedije koje smo upoznali u prošlome stoljeću. Simbol toga je lik Hamleta, koji ne zna vrijedi li ili ne vrijedi živjeti, ne zna tko je. U jednome trenutku Hamlet kaže svojoj majci: „Siguran sam samo u jednoj stvari, a ta je da ne mogu podnijeti bol zbog očeve smrti.“ U tome sam vidio simbolički lik naše kulture, koji nam govori o neizdrživoj praznini koju ostavlja nestanak oca. Mislim, ako se pođe od te praznine i ako se uspije povratiti važnost očevu liku, da to može svakome maloljetniku pomoći pronaći ravnotežu čak i u teškim okolnostima u koje tijekom života često zapadnu – zaključio je Ferliga.