Uz liturgijska čitanja Treće uskrsne nedjelje razmišlja vlč. Ilija Jakovljević

Želeći da uskrsno slavlje traje neprekidno u životu svakoga od nas, Crkva u današnjim biblijskim odlomcima nastavlja prošlotjedni govor o obraćenju i življenju prema Božjim zapovijedima. Ukazavši se nakon uskrsnuća svojim učenicima, Isus im govori kako se na njemu ispunilo ono što je o obećanom Mesiji zapisano u Svetome pismu: u Zakonu, Prorocima i Psalmima. Oni koji su cijelo vrijeme bili uz Isusa, slušali njegove riječi i vidjeli njegova čudesa, nisu mu do kraja vjerovali. Nisu niti ostali uz njega do kraja. Čak i u susretu s uskrslim oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Zbunjuje takvo ponašanje apostola. Ali istodobno nas i uči da je potrebno otvorena srca pristupiti Isusu. Potrebno je odbaciti sumnje koje nam obuzimaju srce i vjerom opipati Boga koji je bliz. Potrebno se predati poticajima Duha Svetoga i prepoznati u Isusu iz Nazareta obećanoga Mesiju. U njegovim riječima upute za život, a u njegovim djelima primjer za nasljedovanje. Otvorenost za odgovor na Božji poticaj urodit će otvaranjem pameti. Urodit će shvaćanjem onoga što smo doživjeli. Isus u Evanđelju opominje svoje učenike da su oni svjedoci onoga što se u Kristu dogodilo. Oni su to i učinili, nakon što su, obučeni u Silu odozgor, počeli, kako nam svjedoči odlomak iz Djela apostolskih, propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Petar u svom govoru sebe i svoje drugove naziva Kristovim svjedocima. Svjedocima Isusovoga života, njegove muke, smrti, pokopa i uskrsnuća. Ivan, u svojoj prvoj poslanici, svjedočanstvo ističe kao osnovni dokaz vjere. Vjera se prepoznaje po djelima. Vjeruje u Boga onaj koji čuva Božje zapovijedi i po njima živi. Uskrsli Isus ne izgleda kao “duh”. Mnogi ga baš tako predstavljaju i zamišljaju. On je tijelo. On se utjelovljuje i poslije uskrsnuća, ali sada u svakom čovjeku i u svim vremenima. Isus je opipljiva realnost i kao takav daje smisao ovoj našoj ljudskoj realnosti i povijesti. Njegova božanska postojanost spoznaje se srcem i svakodnevnicom, ne nekom vizijom. Isusova se ukazanja poslije uskrsnuća događaju tamo gdje se zajednički lomi kruh, gdje se zajednički bori za život i usrećenje ljudi. On je tamo gdje je čovjek: grješnik - da ga uzdigne, sretnik - da ga podupre... Takvog Isusa - Isusa bratstva i prijateljstva - spoznali su u “Emausu”, takvog sada navještaju u “Jeruzalemu”. Sve nam ovo možda izgleda nevjerojatno. Skoro nam je jednostavnije i lakše vjerovati u Isusa duha negoli u Isusa čovjeka. A Isus pita: “Imate li što za jelo...?” Poslije uskrsnuća, koje je temelj kršćanskog vjerovanja, naše vjerovanje je postalo svakodnevni život, jeli ili pili, radovali se ili tugovali, Isus je s nama, uskrsnuće se događa u nama. Mi kroz dijeljenje života, i kruha, utjelovljujemo Isusa i mi uskrisujemo. Kako jednostavno svijet možemo pretvarati u vječnost, kako nam se jednostavno objavljuje Bog? Tek kad se čovjek otvori drugima prepoznat će Isusa. Ako nam se još nije otkrio to znači da se ni mi nismo otvorili drugima. Možda se nekad nalazimo u svojem vjerskom zdvajanju: je li to moguće?! Ali kad počnemo lomiti kruh s “putnikom” vjera će nam postati jednostavna i Boga ćemo prepoznati u sebi u drugom čovjeku. Isus je živ i on je s nama. On je s nama u gradu i na selu. On je s nama u radosti i žalosti, kad smo dobri i kad smo loši. A otkrit će nam se kad ljubimo drugog čovjeka, jer ljubav se prepoznaje samo kroz ljubav.