Muka i smrt Kristova na Kalvariji, u središtu treće korizmene propovijedi o. Cantalamesse za Svetoga Oca i članove Rimske kurije

Muka i smrt Kristova na Kalvariji, iz ljubavi prema čovječanstvu, u središtu su trećega korizmenog razmišljanja koje je za Svetoga Oca i članove Rimske kurije održao o. Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma. U trenutku u kojemu se s više strana zahtijeva uklanjanje raspela iz učionica i javnih mjesta, mi, kršćani, trebamo ga više nego ikada pričvrstiti na stijenke svojega srca, gdje Isus najradije boravi – istaknuo je između ostaloga o. Cantalamessa. Čovjek pribijen na Križ, tjelesna patnja, ljudska osamljenost i nutarnja bol koju je primoran trpjeti – pogled na to dovodi do prvoga obraćenja jednoga bezbošca nazočnoga na Kalvariji, do obraćenja centuriona. Trenutci Isusove Muke i smrti sadrže sve čimbenike za razmišljanje o korijenima vjere, za kršćane svakoga doba, a upravo se na njima o. Cantalamessa zadržao u trećoj korizmenoj propovijedi. Odmah je na početku ustvrdio kako je umjetnost – glazba, slikarstvo i kiparstvo – oduvijek, u našem sekulariziranome svijetu, ostala jedan od rijetkih oblika evangelizacije koji prodire i u zatvorene sredine. Međutim, niti jedan od ovih izraza ne može se usporediti s Torinskim platnom, čije je lice poput zida koji odvaja dva svijeta: svijet ljudi, pun nasilja i nemirâ, i Božji svijet, nedostupan grijehu. Nije važno znati, s našega stajališta, je li Torinsko platno vjerodostojno ili nije, je li se lik oblikovao prirodno ili umjetno, i je li to samo slika ili je i relikvija. Ono što je sigurno, jest to da je ono najveličanstveniji i najuzvišeniji prikaz smrti koje je ljudsko oko ikada promatralo. Ako jedan Bog može umrijeti, ovo je najmanje neprikladan način da nam se prikaže njegova smrt. (…) Nešto božansko lebdi, na Torinskome platnu, nad izmučenim Kristovim licem, ali punim veličanstvenosti – kazao je o. Cantalamessa. Na licu otisnutome na tom svetom platnu, razabiru se znakovi drame koju je Krist proživljavao. Međutim, - napomenuo je o. Cantalamessa – od tjelesne je muke puno veća bila muka Kristove duše. Bio je primoran podnositi potpunu osamljenost, sve do očeva duhovnog napuštanja, te sve većega prezira, pa do toga da je – on, Božji sin – postao odvojen od Boga, bezbožac, sâm grijeh. Isus je u Getsemanskome vrtu bezbožnost, sva bezbožnost svijeta. On je čovjek koji je postao grijeh, piše apostol Pavao. Protiv njega se pokazuje gnjev Božji. Beskrajnom privlačnošću koja postoji između Oca i Sina, sada prolazi isto tako beskrajna odbojnost između Božje svetosti i zlobe grijeha - i to je „ispijanje čaše“. To je i ponor nad koji se možemo samo nagnuti, ali nikada istražiti – objasnio je o. Cantalamessa te istaknuo kako svaki čovjek nosi teret toga ponora trpljenja. Ako je Krist umro 'zbog mene' i 'zbog mojih grijeha', to znači da sam ja ubio Isusa iz Nazareta, da su ga moji grijesi uništili. Muku uistinu poznaje samo onaj koji priznaje da je ona i njegovo djelo. Ja sam Juda koji izdaje, Petar koji niječe, i mnoštvo koje uzvikuje „Hoćemo Barabu, a ne njega!“. To se ostvarilo svaki put kada sam izabrao vlastito zadovoljstvo, udobnost i čast, a ne Kristovo. Čovjek na to može odgovoriti obraćenjem srca; a srce znači duboki čovjekov ja, njegovu osobu, posebice njegov razum i volju, odnosno točku u kojoj se Bog obraća čovjeku, i čovjek odlučuje o svome odgovoru Bogu. Kada prođemo kroz svoj mali duhovni „potres“, vidimo da se Križ i Isusova smrt potpuno mijenjaju, te se od optužbe i razloga za strah i žalost, pretvara u razlog za radost i sigurnost. (…) Možemo se tako bez straha otvoriti toj radosnoj dimenziji u kojoj križ više nije ludost i skandal, već naprotiv, snaga i mudrost Božja. (…) U trenutku u kojemu se s više strana zahtijeva uklanjanje raspela iz učionica i javnih mjesta, mi, kršćani, trebamo ga više nego ikada pričvrstiti na stijenke svojega srca, koje je mjesto na kojemu Isus najradije boravi – kazao je na koncu o. Cantalamessa.