Druga korizmena propovijed oca Cantalamesse

Vrednota poslušnosti u kršćanskome životu, počevši od Isusova pristajanja na Očevu volju u Maslinskome vrtu – o toj je temi otac Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, govorio u drugoj korizmenoj propovijedi koju je održao pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije. Trpljenje na rubu ljudskoga podnošenja, završeno prihvaćanjem; Isus koji prihvaća podnijeti muke na križu, kršćanima daje najvišu sliku poslušnosti Bogu – ovim je mislima otac Cantalamessa započeo razmišljanje, napomenuvši kako Sveto pismo pokazuje da je Krist poslušnost naučio iz onoga što je pretrpio. Muka je bila kušnja i mjera njegove poslušnosti. Ali, to bezuvjetno prianjanje uz Boga nije unaprijed predviđeno niti kod Isusa. Postoji jedno pitanje koje je prošlo kroz povijest kristologije, a na koje je papinski propovjednik privukao pozornost Svetoga Oca i članova kurije – može li Bog biti poslušan sam sebi? Poslušnost je čin osobe, a ne naravi – primijetio je o. Cantalamessa – a Kristova je osoba ona Sina samoga Boga. Kako se, dakle, slaže Isusova poslušnost s vjerom u njegovo božanstvo? Shvaćajući da se u riječima „ne ono što ja želim, već ono što želiš ti“, Ocu obraćaju obje Kristove naravi. Bog je bio ljudski poslušan! – istaknuo je o. Cantalamessa te pojasnio kako se stoga razumije univerzalna snaga spasenja sadržana u Isusovome fiat (neka bude). To je ljudski čin Boga, odnosno božansko-ljudski čin. Poslušnost Bogu znači slušati Boga koji govori, u Crkvi, putem svojega Duha koji prosvjetljuje Isusove, i riječi cijele Biblije, te im daje snagu, čineći od njih putove žive i stvarne Božje volje za nas – napomenuo je o. Cantalamessa te, posluživši se slikovitim primjerom pokazao kako poslušnost Bogu unutar Crkve sliči glavnoj niti paukove mreže koja se „spušta odozgo“, a koja nosi cijeli ostatak mreže. Ako se unište pokrajnje niti, one mogu biti lako obnovljene, ali bez niti koja se spušta odozgo paukova je mreža izgubljena. Poslušnost Bogu je nit koja dolazi odozgo; sve je izgrađeno polazeći od nje. (…) Međutim, zašto je tako važno biti poslušan Bogu; zašto je Bogu toliko stalo do toga? Sigurno ne zbog volje za zapovijedanjem i želje za podređenima! Važno je zbog toga jer ako smo poslušni, činimo Božju volju, želimo isto što želi i Bog, i tako ostvarujemo svoj prvotni poziv, a to je da budemo na Njegovu sliku i priliku – pojasnio je o. Cantalamessa.