XIV. molitveni dan za misionare-mučenike

Ubijeni jer su Kristovi svjedoci – bila je tema XIV. dana molitve i posta za mučenike misionare. Godine 2005. živote je izgubilo 26 pastoralnih djelatnika, jer su duboko vjerovali u svoj apostolat. Prije 26 godina ubijen je nadbiskup San Salvadora, Oscar Romero, a i u godini u tijeku brojimo žrtve nasilja. Agencija Zbora za evangelizaciju naroda, Fides, objavila je imena poginulih 2005. godine: jedan biskup, 20 svećenika, dva redovnika i dvije redovnice te jedan laik žrtvovali su život ne želeći napustiti obvezu svjedočenja i apostolata. Različiti životni putovi, različite povijesti vjere i ljubavi, onih koji su u drugom gledali samo Krista, bližnjega potrebitog potpore, ljude kojima pokloniti smiješak, s kojima uspostaviti dijalog kako bi se dalo odaha bratstvu zanemarujući različitost kultura i ideologija. Otac Claudio Marano, misionar u Burundiju, kazao je za Radio Vatikan kako biti misionar znači poći živjeti s drugima, biti s braćom i sestrama koji različito žive i koji mogu s nama razgovarati da zajedno oplemenjujemo svijet. Dijalog smeta brojnima, jer su u pitanju veliki interesi, smeta lokalnim vlastima i međunarodnim silama – kazao je. Na upit boji li se misionar, odgovorio je da kad se ne bi bojao, onda ne bi bio normalna osoba. Strah može ovladati svime, ali može biti i ono što nas čini svjesnim okolnosti u kojima se nalazimo. Naravno da misionar treba biti hrabar, to je bitno kako bi uspio odgovoriti, unatoč svim teškoćama, naporima, nepravdama i nesigurnosti, jer kamo ide, ljudi očekuju njegov odgovor. Ako narod umire, ti trebaš biti hrabar umrijeti; ako narod ima teškoća, ti trebaš biti hrabar i sučeliti se s njihovim teškoćama – kazao je otac Marano i dodao kako živi jednako kao i ljudi s kojima radi. Svako jutro kad se ustanem kažem: „ovo može biti posljednji dan, dam sve od sebe i napravim ispit savjesti, u smislu da si potvrdim da sam došao ovdje za ove ljude, da želim s njima živjeti podnoseći njihove teškoće. Na upit što za njega znači svjedočiti, kazao je kako to znači raditi s mjesnim ljudima, uspjeti s njima živjeti kao netko tko može nešto reći, s drugima nešto učiniti, boriti se protiv nepravde i mogućih patnji. U Burundiju radimo s 25 tisuća mladih i 200 tisuća osoba. Svaki dan se dogodi da nekoga zatvore, ubiju ili muče, i svaki dan treba biti nazočan i reći ne; ovo nije dobro, to se ne treba činiti, treba biti više poštivanja. To radimo zauzimajući se kod lokalne uprave, razgovarajući s vojnicima i s policijom; to radimo ili pokušavamo napraviti zajedno sa stanovnicima i mladima, ali netko završi u zatvoru, netko je mučen, netko spašen, poneko se izgubi i ne zna se kako je završio, je li ubijen ili ne. To je naša stvarnost i nastojimo ići naprijed – pojasnio je otac Marano.