Prva korizmena propovijed o. Cantalamesse

(17. ožujka 2006. – RV) Snažna Isusova molitva u Getsemanskome vrtu, bila je tema prve korizmene propovijedi koju je danas, u nazočnosti Svetoga Oca, u kapeli Redemptoris Mater održao kapucin o. Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma. Zadržati se s Isusom u Getsemanskome vrtu i na Kalvariji, kako bismo pripravni dočekali Uskrs – svrha je korizmenih razmišljanja o. Cantalamesse. Izvorna jezgra oko koje se razvila cijela scena u Getsemaniju, čini se da je bila Isusova molitva. Geste koje On čini, geste su osobe koja je u samrtnoj muci. Isus je sam, pred mogućom strahovitom boli koja će ga uskoro obuzeti. Došao je očekivani i strašan čas konačnoga sukoba sa silama zla, čas velike kušnje (peirasmos). Međutim, razlog njegove tjeskobe još je dublji – on se osjeća pritisnut zlom i nečistoćom cijeloga svijeta. Nije on počinio to zlo, ali ga je mirno preuzeo na sebe. Biblija prikazuje još jedan slučaj borbe u molitvi, onu Jakovljevu – kazao je nadalje o. Cantalamessa, te dodao da je poučno usporediti ta dva događaja. Jakov se bori kako bi Boga pokorio svojoj volji; Isus se bori kako bi svoju ljudsku volju pokorio Bogu. On se bori jer „duh je voljan, ali tijelo je slabo“. Spontano nam dolazi pitanje: kome mi sličimo kada se molimo u trenutku nevolje? Sličimo Jakovu, čovjeku iz Staroga zavjeta, kada se u molitvi više borimo kako bismo doveli Boga do toga da promijeni odluku, nego da se sami promijenimo i prihvatimo Njegovu volju; borimo se kako bi nam uklonio taj križ više nego kako bismo bili sposobni nositi ga s Njime. Isusu sličimo ako, uz jecanje i znojeći se krvlju, nastojimo prepustiti se Očevoj volji – primijetio je o. Cantalamessa te dodao kako se ponekad, u ustrajanju u toj vrsti molitve, dogodi jedna čudna stvar koju valja poznavati kako se ne bi izgubila dragocjena prigoda. Dogodi se, naime, to da se izmijene uloge: Bog postaje onaj koji moli, a ti onaj kojega se moli. Sabrao si se u molitvi kako bi tražio nešto od Boga i, malo pomalo primijetiš da On, Bog, pruža ruku prema tebi, tražeći nešto od tebe. Najuzvišeniji slučaj ove izmjene ulogâ, upravo je Isusova molitva u Getsemanskome vrtu. On se moli da mu Otac ukloni tu čašu, a Otac od njega traži da ju popije za spas svijeta. Isus, dakle, daruje ne jednu, već sve kapi svoje krvi, a Otac mu uzvraća čineći ga, kao čovjeka, Gospodinom, tako da je sada samo jedna kap te krvi dostatna za spas cijeloga svijeta. Ljudski je život obasut brojnim malenim noćima u Getsemanskome vrtu. Uzroci mogu biti brojni i različiti – primijetio je nadalje o. Cantalamessa, te upozorio kako nas Isus uči da se u tim slučajevima valja molitvom obratiti Bogu. Bog sluša i kada …. ne sluša, odnosno kada ne postignemo ono što Ga molimo – kazao je o. Cantalamessa citirajući sv. Augustina. Njegovo kašnjenje u uslišanju naše prošnje, već je određeno uslišanje, kako bi nam mogao dati više od onoga što tražimo. Ako, unatoč tomu, nastavimo moliti, to je znak da nam daruje svoju milost. Oče naš je pravo sredstvo koje nam je Isus dao kako bi nas sjedinio sa sobom u času kušnje – kazao je propovjednik Papinskoga doma, te se na koncu upitao koliko skrivenih Getsemanskih vrtova ima u svijetu, možda čak ispod našega krova, iza vrata pokraj naših, ili za radnim stolom koji je pokraj našega! Na nama je da ih uočimo tijekom ove Korizme i da se približimo onome tko se nalazi u njemu – upozorio je na koncu o. Cantalamessa.