Na sveučilištu Gregoriana održan svečani akademski čin posvećen utemeljiteljima Družbe Isusove

U godini obilježavanja 450. obljetnice preminuća svetoga Ignacija Lojolskoga, 500. obljetnice rođenja svetoga Franje Ksaverskoga i blaženoga Petra Fabra, prošlih je dana godišnji svečani akademski čin na sveučilištu Gregoriana bio posvećen trojici utemeljitelja Družbe Isusove. Otkriće nutrine i dijaloga s Bogom bili su prvi plodovi duhovnoga razgovora između svetoga Ignacija, svetoga Franje Ksaverskog i blaženoga Petra Fabra. Njihovo je prijateljstvo urodilo brojnim plodovima. Svečanim akademskim činom podsjetilo se na začetnike Družbe Isusove i njihovo posebno iskustvo agape, odnosno njihovoga proživljavanog bratskog zajedništva. Otac Rogelio Garcìa Mateo, profesor na Institutu za duhovnost, istaknuo je kako njihovo prijateljstvo nije bio samo odnos ja-ti, nego odnos ja-Bog-ti, prijateljstvo utemeljeno na iskustvu Krista, to jest na iskustvu Agape, bratstva koje čini plodnijim i potpunijim ljudsko prijateljstvo. Na upit kako ignacijevske duhovne vježbe mogu pomoći otkriti nutrinu, odgovorio je kako duhovne vježbe vode duhovnom razgovoru, ne samo s duhovnim vođom nego poglavito s Bogom, istinskim učiteljem vježba, a Bog je, u trenutku sumnje, u trenutku kad ne znamo što raditi, premda je potreban vođa, pravi učitelj vježba, a to omogućuje da bez obzira na jednostavnu vježbu vanjske molitve u duhovnim vježbama otkrijemo nutrinu – kazao je otac Mateo. Otac José Carlos Coupeau, također profesor duhovnosti na sveučilištu, kazao je pak kako je u trojici osnivatelja Družbe Isusove našao sposobnost slušanja, ne žuriti s odgovorom na ono što se sluša; saslušati dubinu osobe koja govori. To je sveti Ignacije naučio u svom dubokom duhovnom iskustvu u tišini. Ignacijanska duhovnost jest apostolska duhovnost, vjeruje u nazočnost Božju u svijetu, zamjećuje svijet i u njemu s radošću živi ne zaboravljajući njegove patnje, jer u njemu ima puno više od toga. Primjerice u dijalogu s drugim, s različitom osobom, čak u nutrini svakoga od nas u prihvaćanju samoga sebe kao pozvanoga na blaženost, na zajedništvo s Bogom koji zna čekati našu promjenu, naše obraćenje – zaključio je otac Coupeao.