Treći dan duhovnih vježbi u Vatikanu

(08. ožujka 2006. – RV) Teškoće koje podrazumijeva propovijedanje Evanđelja i odvažnost za vjeru u Boga i u kušnjama u kojima se znaju naći Crkva i njezini svećenici, bile su, ukratko, teme o kojima je kardinal Marco Cé govorio u današnjim razmatranjima na duhovnim vježbama koje vodi za Svetoga Oca i Rimsku kuriju. Predrasude, mržnja, ravnodušnost – tijekom tri godine propovijedanja, Isus se, unatoč mnoštvima koja su ga često veličala, morao boriti s tim teškoćama, počevši od svojih sugrađana, za koje je bio samo tesarov sin, pa do pismoznanacâ i farizejâ koji su tražili znakove unatoč čudesima. Markovo Evanđelje bilježi i ne prešućuje kako se Isus, nakon prvog trenutka zanosa i uspjeha u Galileji, trebao suočiti sa sve većim nepovjerenjem i udaljavanjem sve većeg broja ljudi – ovim je mislima kardinal uveo u prvo razmatranje posvećeno trima prispodobama o sjemenu. Taj izbor da govori u prispodobama, odgovara upravo na to teško stanje, i sadrži znak onoga što je Crkva pozvana učiniti novom evangelizacijom, a to je poziv da s pouzdanjem i odvažnošću preuzme obvezu nove evangelizacije, vjerujući u snagu Riječi. I neuspjeh znači sudjelovanje u Isusovome naporu i njegovoj vjernosti Ocu, sigurni da se u Riječi nalazi snaga koja nadilazi naše napore, te stoga ona raste i spontano donosi plod – kazao je nadalje kardinal. Ne dopustimo stoga da nas uznemiruje malenost našega pothvata. Od Boga dolazi snaga koja nadvladava veliku razliku između našega djelovanja i nadnaravne djelotvornosti naše službe. Kardinal je nadalje objasnio, svaku posebno, tri prispodobe o sjemenu – onu o sjemenu koje raste samo, i koje je simbol Božje milosti koja djeluje iznad ljudskoga zalaganja; a potom onu o gorušičinu zrnu, koje u nerazmjeru između početka i konačnoga rezultata pokazuje velikodušnost Božjega zahvata. I na koncu, prispodobu o sijaču, u kojoj različito tlo na koje pada sjeme pokazuje potpuno nepoznavanje Riječi Božje od nekih ljudi, ili kako je ona slabo prihvaćena, ili je pak ugušena svakodnevnim brigama. Međutim, postoji i sjeme koje pada u dobru zemlju i cvate, koje pripovijeda o Božjemu pothvatu i istovremeno o ljudskoj ustrajnosti. Ne zaboravimo da u našoj službi ima smisla i križ napora, pa i onog fizičkog, koji ulaže služitelj Evanđelja koji često nema radnoga vremena. Ima smisla i neuspjeh. Marija je bila uvjerena u svoju malenost. Bila je samo službenica Gospodinova, ali Onaj koji je moćan, poslužio se upravo njome, njezinom šutnjom i njezinom molitvom, kako bi u ljudskoj povijesti izvršio najveća djela – kazao je kardinal, te prešavši na drugo razmatranje, objasnio čudo stišane oluje ispripovijedano u Markovom Evanđelju. Ono što taj odlomak želi istaknuti jest Isusova želja vjere koja u srcima apostolâ ostaje postojana i u oluji – upozorio je kardinal napomenuvši kako je taj događaj također prispodoba o životu Crkve. Ona živi u povijesti, obilježena je i našom slabošću, a ponekad se nađe u oluji. U tek svršenome stoljeću, Crkva je prošla kroz strašne oluje, a tek započeto stoljeće također je puno prijetnji. U trenutcima muke, Crkva treba poglavito vjerovati u svoga Gospodina – kazao je kardinal te naglasio kako je vjera naše potpuno predanje Bogu. Ona je dar. (…) Ne vidim ništa, ne čujem ništa. Ali Ti si rekao. To me Crkva poučava: ja vjerujem. I to je temelj našega pouzdanja i sva naša sigurnost – kazao je na koncu kardinal Cé.