„Želio sam pokazati humanost vjere, čiji je eros dio – čovjekovo 'da' tjelesnosti koju je Bog stvorio“

„Želio sam pokazati humanost vjere, čiji je eros dio – čovjekovo 'da' tjelesnosti koju je Bog stvorio“. Tako je Benedikt XVI. protumačio cilj svoje enciklike „Bog je ljubav“. Dakle, pozitivno stajalište o ljudskoj ljubavi, eros se usklađuje s agape, postajući ljubav koja ne traži sebe, nego se brine o drugom, sve do žrtvovanja za drugog. Otac Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinoga doma, kazao je za Radio Vatikan kako u enciklici postoji lucidna sinteza koja vodi bitnom i očituje obilježje kršćanske ljubavi koja nije oprečna erosu. Ljudska ljubav nije suprotna Božjoj ljubavi, ona je njezino nesavršeno očitovanje, kojemu je potrebno pročišćavanje: kršćanska ljubav ne poništava, ne obezvrjeđuje ljudsku ljubav, nego je doista okrunjuje, liječi je od unutarnjih napetosti, koje ju vode u sebičnost. To je proces, moglo bi se reći, put svetosti. I sveci su morali prijeći od ljudske posesivne ljubavi, koja želi sebe, na besplatnu ljubav, čistu, na ljubav darivanja. Ona se temelji na uzoru Krista, na sakramentima, jer ispovijed je stalno tražiti oprost zbog nedostatka ljubavi, zbog nemogućnosti uzdizanja do ljubavi darivanja, dakle pobjede nad sebičnosti – kazao je otac Cantalamessa. Kako u svakidašnjem životu ostvariti tu ljubav? Rado se sjećam riječi svetoga Augustina: kad bi sve Biblije na svijetu nekim slučajem propale, i kad bi ostao samo jedan veoma uništen uzorak, a taj uzorak imao samo jednu cijelu stranicu, i kad bi ta stranica bila posve zgužvana i samo se jedna crta mogla pročitati, i ako bi ta rečenica bila ona iz prve Ivanove poslanice gdje je napisano „Bog je ljubav“, cijela bi Biblija bila spašena, jer u toj je rečenici sve. Dakle, naslov enciklike 'Bog je ljubav', što je upravo Ivanova rečenica, srž je Biblije, i može se bezbroj puta prevesti. Čini mi se da Papa ima na umu tu Ivanovu riječ koja se uvijek nalazi u istom kontekstu: vjerovali smo u ljubav Božju, to jest da je ljubav Božja najprije predmet vjere, prije negoli oponašanja. Čini se da je lako vjerovati u ljubav Božju, jer je to zahvalno. Uvjeren sam, naprotiv, kako je to najuzvišeniji cilj vjere: vjerovati, uvjeriti se da nas Bog ljubi. Vjera u ljubav Božju jest kršćanska vjera u Boga. Vjerovati da je Bog ljubav, da nas Bog ljubi jest vrhunac vjere. Kao i uvijek, u katoličkoj viziji vjera se izražava kroz djela. Dakle drugi dio enciklike postavlja neke smjernice promišljanja o političkom, društvenom, egzistencijalnom okviru, u kojima se ta ljubav treba očitovati. To upravo odgovara logici Crkve, ne samo katoličke, nego svih kršćana. Ne spašavaju nas djela, ali se bez djela ne spašavamo. Vjera u Božju ljubav koja se ne bi očitovala u ljubavi prema bližnjem u stvarnim okvirima politike i pravde, bila bi, kako veli sveti Jakov, mrtva vjera– istaknuo je Cantalamessa i dodao kako treba dobro proučiti prvi dio enciklike jer provođenje u praksi ovisi o sposobnosti pojedinca, ali smo svi dužni staviti u srce Kršćanstva poruku da je Bog ljubav, jer nije rečeno da je u stvarnosti tako. U to smo uvjereni, ali često u stvarnom životu mislimo da je Bog obveza, da će nas Bog ljubiti ako učinimo neke stvari, onda će nam dat svoju milost, dakle milost zamišljamo kao posljedicu naših čina. Ljubav Božja postaje u nama – kako kaže sveti Toma – sposobnost i potreba da promičemo ljubav, to jest da ljubimo druge – zaključio je otac Cantalamessa.