Uz liturgijska čitanja VII. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Alejandro Castillo Jiménez 

Evanđelje sedme nedjelje kroz godinu ponovno nas uvodi u Šimunovu i Andrijinu kuću, u Kafarnaumu, tamo gdje je Isus ozdravio ženu koja je ležala u ognjici. Primijećuje se u tom gradu jedna neobična euforija: Mladi i stari, muškarci i žene, zdravi i bolesni, pismoznanci i carinici, svi su u pokretu prema toj kući. Toliko se ljudi skupilo da «nije bilo mjesta ni pred vratima». Na njihovim se licima mogla pročitati iskrena želja za boljim životom, za istinskom srećom... Ovi su ljudi našli pravi izvor žive vode: Isusovu riječ, te osjećali da se u tom mladom Nazarećaninu ostvaruju besjede Izaije proroka: «Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo: već nastaje! Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, i staze u pustoši. I narod koji sam sebi sazdao moju će kazivat hvalu». Zaista, bilo tko se približavao Isusu kako bi ga susreo i slušao njegovu riječ mogao se uvjeriti da u njemu nešto novo nastaje. On govori s takvim autoritetom s kojim se niti farizeji niti pismoznanci ne mogu usporediti. Njegova su djela neviđena, zato je pažnja svih ovih ljudi usredotočena na osobu Isusa Krista. Marko nam, također, govori o jednoj maloj skupini ljudi koja nosi jednog uzetoga. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k Isusu, otkrili su krov nad kućom te spustili uzetoga do Učitelja. Uistinu ljubav ne zna za prepreke, otvara putove tamo gdje je ljudski nemoguće! Isus, vidjevši njihovu vjeru, pruža neobičnu dobrodošlicu uzetome: «Sinko! Otpuštaju ti se grijesi». Među prisutnima uvijek se nađe netko koji, iako Isus čini dobro, nije zadovoljan, sumnja i u sebi mudruje: «Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpustiti doli Bog jedini?». A Isus, kako bi pokazao da je on obećani Spasitelj, naređuje uzetome da ustane iz svoje postelje, neka je uzme i ode kući. Susret s Isusom Kristom uz njegovu je riječ omogućio tom uzetome da ode kući zdrav u tijelu, a što je još važnije i u duši, jer, «što vrijedi čovjeku zadobiti cijeli svijet ako svoj život pogubi?». Crkveni su oci prepoznali Crkvu u onoj četvorici koja nose uzetoga i u onoj kući u Kafarnaumu gdje je Isus prisutan. Da, braćo i sestre, Majka je Crkva velik dar za naš život. Usudio bih se reći da je ona naš osobni Kafarnaum, gdje po snazi sakramenata i po slušanju Božje riječi također i mi stanemo pred Isusom Kristom, koji nas prosvjetljuje, čini dionicima Duha Svetoga, i daruje svoje spasenje. Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao nam mudrosti i prosvijetlio oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu našemu, i koje li nade u baštini njegovoj među svetima. Amen.