Tko vlada i upravlja gospodarskom moći, neka promiče razvoj siromašnih zemalja i vrati
pouzdanje mnoštvu siromahâ, kao što Crkva nastoji raditi u znaku Kristove ljubavi
– istaknuo je papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj korizmenoj poruci, koju je Tiskovni
ured Svete Stolice objavio 31. siječnja 2006. godine. Neka globalizacija bude solidarna
prema siromašnima u svijetu, prema onima koji se svakodnevno susreću s bijedom, samoćom,
nasiljem i glađu – ovim bi se riječima mogao sažeti apel koji je Sveti Otac u poruci
uputio, kako vjernicima, tako i vladajućima na cijelome planetu. Korizma, to liturgijsko
vrijeme posvećeno obraćenju srca, pomaže gledati sudbinu ljudi drugim očima. Pred
strašnim izazovima siromaštva velikoga dijela čovječanstva, ravnodušje i zatvorenost
u vlastito samoljublje stavljaju se u nedopustivu opreku s Kristovim 'pogledom'. Suobličiti
se tom 'pogledu', prvi je korak za vjernika pozvanoga ponovno otkriti molitvu, ali
i post i milostinju. Sveti se Otac, već u prvim redcima poruke, zadržao u razmišljanju
o pitanju razvoja, unutar kojega se sve više ističe – kako je napomenuo - naša odgovornost
prema siromasima u svijetu. Ganuti se Kristov pogled u svakome dobu zaustavlja na
mnoštvima koja su gladna radosti, mira i ljubavi – napomenuo je Papa te dodao kako
i u žalosti bijede, samoće nasilja i gladi, koji bez razlike pogađaju starije osobe,
odrasle i djecu, Bog ne dopušta da samovoljno gospodari tmina užasa. Crkva je uvijek
znala kako je za promicanje istinskoga razvoja potrebno da se naš pogled prema čovjeku
odmjeri s onim Kristovim, kako napredak ne bi bio odgovor samo na konkretne potrebe,
nego kako bi vodio računa o dubokim potrebama ljudskoga srca. Zbog toga prvi prinos
koji Crkva daje razvoju ljudi i narodâ nije u materijalnim sredstvima i tehničkim
rješenjima, već u naviještanju Kristove istine koja odgaja savjesti, poučava istinskome
dostojanstvu osobe i rada, te promiče odgoj kulture koja uistinu odgovara na sva ljudska
pitanja – pojasnio je Sveti Otac. Stoga je ljubav prema siromasima ponajviše dar milosrđa
koji Bog daruje siromahu, a ne gesta čovjekoljublja. Karitativna djela Crkve – bolnice,
sveučilišta, škole za profesionalno obrazovanje, te mikropoduzeća – pokazuju put kojim
danas još uvijek valja voditi svijet prema globalizaciji koja u svojemu središtu ima
istinsko dobro čovjeka, i tako dovodi do istinskoga mira. S istom Isusovom samilošću
prema mnoštvima, Crkva i danas osjeća, kao vlastitu dužnost, tražiti od onih koji
imaju političku odgovornost i gospodarsku i financijsku moć, da promiču razvoj koji
se temelji na poštovanju dostojanstva svakoga čovjeka, uključujući i poštovanje vjerske
slobode, što znači također i slobode izgradnje svijeta nadahnutoga ljubavlju. Sveti
je Otac poruku završio priznajući pogreške koje su tijekom povijesti učinili oni koji
su se izjašnjavali Isusovim učenicima, i koji su, pod pritiskom velikih problema,
mislili da prije treba poboljšati zemlju, a potom misliti na nebo. To je kod nekih
kao posljedicu imalo promjenu kršćanstva u moralizam, odnosno zamjenu vjerovanja s
djelovanjem. Istaknuvši na posljetku kako je pobjeda nad zlom Božji dar, Sveti je
Otac napomenuo kako je Bog taj od kojega, putem sakramenata, čovjek može iskusiti
praštanje i ljubav, umjesto mržnje i nepovjerenja.