Uz liturgijska čitanja V. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Alejandro Castillo Jiménez

«Nije li borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara? Kao što umoran rob za hladom žudi i kao nadničar koji plaću čeka, mjeseci me jade tako zapadoše i noći su mučne meni dosuđene... Spomeni se: život moj samo je lahor, i oko mi neće više vidjet sreće». Job, s ovim riječima, glasnogovornik je svakog čovjeka koji se nalazi uronjen u trpljenje i patnju, a ne vidi izlaza iz te situacije. Psalmist je, s druge strane, predstavnik onog dijela čovječanstva koje hvali i pjeva Bogu jer je dobar i sladak. Ovaj hvalospjev ne može biti ništa drugo nego plod konkretnog iskustva Božje prisutnosti u njegovom životu. On pjeva i poziva na hvalu sve one koji ga slušaju, jer je iskusio na vlastitoj koži da je Bog blizu onima koji su skršena srca. Iskusio je, drugim riječima, da jedini i valjani odgovor na njegovo i čovjekovo trpljenje jest Božji odgovor. Današnje nam evanđelje pruža upravo taj odgovor koji je, na svoj način, jako jednostavan: Isus iz Nazareta. Pred njega, zato, na kraju jednoga dana ljudi iz cijele Galileje donošahu bolesne i opsjednute da ih ozdravi, a prije toga nam evanđelist Marko opisuje detaljnije ozdravljenje Petrove punice. Promatrajmo izbliza taj prizor. «Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im». Poruka evanđelja je sasvim jasna. Isus neprestano, tako i danas, želi ući u našu kuću, u naš život, kao što je ušao u Šimunovu, da nas prihvati za ruku te nas pridigne iz kreveta na koji nas je ognjica čvrsto vezala. Ta ognjica je slika svih naših mrmljanja i prigovora Bogu zbog svih onih životnih situacija i događaja koje nikako ne možemo shvatiti te siju i u nas sjeme sumnje u Božju ljubav. Ako je Bog ljubav i milosrđe, zašto bolest? Zašto nepravda? Zašto toliko patnje nevinih ljudi? Zašto tolikih nesporazuma u obiteljima? Ne izgledaju li točne Jobove riječi: «oko mi neće više vidjet sreće»? Istinite su ukoliko dopuštamo da ono posijano sjeme sumnje raste u nama do točke da nam oduzme nadu. A čovjek koji živi bez nade, paraliziran je, prisiljen je živjeti zatvoren u sebi ne videći Božja djela u svom životu. Današnje evanđelje pokazuje sasvim drugu sliku o trpljenju doživljenom u Kristovoj prisutnosti. Ono postade dio onog Božjeg milosrdnog nacrta spasenja koje je mnogima nedokučivo, ali objavljeno je malenima, onima koji priznaju vlastitu nemoć kako bi se oslanjali na Krista. Zanimljiv je stav učenika koji znajući da ništa ne mogu učiniti kako bi pomogli toj ženi govore Isusu o njoj. Koliko puta i mi, braćo i sestre, gledajući razne tjeskobe i probleme svojih najdražih osjećamo svoju nemoć ili nesposobnost da učinimo nešto korisno. Nemojmo se obeshrabriti! Nešto veliko možemo za njih učiniti: Govorimo Kristu o njima, jer On spašava i oslobađa! Božja Riječ ove pete nedjelje kroz godinu poticaj je da željno tražimo Krista kako bismo naučili od njega, krotka i ponizna srca, nositi njegovo breme koje je lako te iskusiti da je njegov jaram sladak. Hvaljen Isus i Marija!