Recenzija knjige - Boris Rotar

Is-tri-janci naziv je knjige Drage Orlića kojoj je pridodat compact disc s pjesmama Francija Blaškovića nastalih na poduljim, epski ustrojenim pjesmama prethodnog autora. Knjiga je obogaćena ilustracijama Egidija Budičina i Nadana Rojnića. O knjizi govori Boris Rotar.
Novinar, satiričar, pjesnik, turistički radnik, kako kada i uvijek drugim redom u sebi prvenstveno nosi pjesničku rebelsku, puntarsku notu. I ova njegova najnovija knjiga nastala je uz pomoć prijatelja i u vlastitoj nakladničkoj kući Errata Corrige. Kao da je i u tom nazivu svojevrsni poziv na suradnju, doradu, cjelovitost. Prvi dio knjige čini zbirka pisana istarskim dijalektom Čimpresi koju se po svom krepuskularnom ugođaju korijeni na svojevrsnoj inspiraciji zbirkom velikog Uga Foscola, ali se Orliću ne može zanijekati iskrenost melankoličnog doživljaja istarskih čempresa bilo, najčešćih - uz groblja, ili kao osamljenih vrhova mnogobrojnih istarskih brežuljaka. Promatrajući ih kao nebesko vreteno, stablo od malo riječi, gromobrane, na kolovoskoj kiši, kao obrise proplanaka, Orlić ih doživljava kao dio pejzaža koji je zapravo pejzaž vlastite duše. Pisane dijalektom u kojem ne manjka izražajnih toplih riječi, u kojima se miješa najstariji hrvatski ča s istrovenetskim i talijanskim, odraz su povijesti ove stare negdašnje rimske provincije i sada kao i negda, na kraju, okružene morem kao beskrajem, ali i granicom unutar koje se ostaje sam, okružen metaforama na koje doista nerijetko poziva krajobraz. Tako uobličeni, slobodni, najčešće nerimovani stihovi prerastaju u drugom dijelu u svojevrsni epski kompendij znamenitih Istrana. Naći će se tu Istranin koji je izmislio propeler Josseff Ressel, socijalistkinja Giuseppina Martinuzzi, prvi istarski piloti, čuvena balerina Carlotta Grisi, rođena u Vižinadi koja je umijećem plesa doprla do milanske Scale i pariške Opere. Tu je i svojevrsni ep o grijesima svetog Jeronima, Andriji Motovunjaninu, popu glagoljašu Mikuli Gologoričkom, prvom istarskom zabilježenom histarskom ili možda ipak keltskom kralju Epulonu. Ovaj se drugi dio knjige može, nakon što se pročita, i odslušati na nosaču zvuka koji je uglazbio kultni Franci, istarski autentični (i autohtoni, rekao bi ironično on sam) pjevač, performer, kazivač koji je propustivši kroz svoje već poznato glazbeno - pjevačko sito, oplemenio Orlićeve stihove, kompilacije povijesnih izvora, notarskih, kritičarskih i povjesničarskih zapisa, bilo da je riječ o svojevrsnim legendama poput onih o kralju Epulonu, ili o frotolama Andrije Motovunjanina. Tako će autor zabilježiti da je «u drugen šekulu prije Isukrsta» ili ljeta 178., kako bilježi Tit Livije, ubijen jedan gojazni muškarac, a to bi na latinskom «epulo» bio u prijevodu - gozbar, pijanac, izjelica. I tako ne libeći se zafrkantski narugati se, uz pomoć jedinih vjerodostojnih povijesnih zapisa, istarskoj legendi «kralju» Epulonu. autor će i u drugim pjesmama upotrijebiti i narodne napjeve pa i na talijanskom uvijek ispisane s nekom nakanom baladičnosti i melodioznosti koju je Franci znao umjesno prepoznati ne koristeći grifove gitare već iznalazeći vokalnu konotativnu, baladičnu pjevnost u svakom stihu obojivši ih osebujnošću glasovne interpretacije gotovo do posvojenja i poosobljenja. Moderna po svom kompilacijskom dosegu, upotpunjena finim, jednostavnim crtežima dvojice autora, u prvom dijelu primjerenijem ogoljenosti meditativnog pejzaža, a u drugom stripovskom, pomalo ironičnom prikazbom svojevrsnih kvazi epova, obogaćena fotografijama prerasta u prijateljski nadahnuti multimedijalni album nadahnut veličinom malenih i zavičajnošću kao mjerilom svijeta.