Uz liturgijska čitanja Treće nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Pavo Jurišić
Kad čovjek čuje kako «prolazi obličje ovoga svijeta» i da je «vrijeme kratko», onda
bi najradije povikao: «Dragi Bože, ne žuri se radi mene; ili daj još malo vremena,
pa nisam pravo ni počeo živjeti; zašto da sada u ovim najboljim godinama mislim na
kraj». Naravno ima i drukčijih primjera u životu, ljudskih sudbina kojima je svaki
tren kao dan, a svaki sat kao godina, te jedva čekaju da ih Bog pozove! Ali ipak većina
od nas ne bi baš željela da im što prije zemaljski život bude priveden kraju. Apostol
Pavao ponovno dotiče središte kršćanskog života. On poručuje da uživamo ovaj svijet
kao da ga ne uživamo! Možda će se ovakva poruka nekome učiniti kao poziv na preziranje
svijeta, ili čak što više, na nijekanje ovoga svijeta. Pa kad apostol još kaže da
oni koji imaju žene žive kao da ih nemaju, koji plaču kao da ne plaču, koji se vesele
kao da se ne vesele, i koji kupuju kao da ne posjeduju, što bi jadni čovjek privezan
u svijetu mogao odgovoriti? No, prije nego što počnemo odgovarati na ovakve pozive,
bilo bi dobro osvrnuti se na vlastitu životnu praksu, karakterističnu za naše vrijeme:
Mnogi bi najradije potisnuli iz svoje svijesti svaku misao o vlastitoj prolaznosti,
ne žele uopće razmišljati što će biti nakon smrti. Zato pod svaku cijenu produži život!
Eh, da se taj produžetak može kupiti, što bi sve za to dali oni koji uživaju sva blaga
ovoga svijeta, koji su ga nakupili, zgrnuli ili uzurpirali. Zato nije ni čudo da će
mnogi nasjesti trgovcima koji prodaju obećanja o neprolaznosti u vremenu, pa mnogi
tako žele kupiti mladost, ako ne vječno, a onda barem na – što je moguće dulje – vrijeme.
Nije ovo kritika, neko samo primjedba koja nam pokazuje da se u mnogim ljudima prolaznost
života javlja kao pravi problem, kojega ne mogu riješiti, ali je ne žele ni prihvatiti.
Ako nas Pavao upozorava na prolaznost ovoga svijeta, ma ne želi nam oduzeti životnu
radost niti nam hoće ugasiti životnu nadu. Naprotiv, on nas želi uvesti u nadu, želi
nam ukazati na neprolaznu radost. On nam želi pomoći da u životu ne budemo skučeni,
nego da opušteno gledamo na vrijeme koje nam je darovano. Takvu opuštenost sebi može
priuštiti samo onaj kome je srce ukorijenjeno ondje gdje su prave radosti. Vjera u
nebo nije bijeg iz svijeta niti od svijeta, nego središte našega postojanja. Kršćani
gledaju na život i vrijeme u svijetu opušteno, s nadom da Bog onima koji ga ljube
sve okreće na dobro. Ali ruku na srce, ne možemo baš tako olako govoriti o tome i
praviti se kao da nam je svejedno, ili da smo pošteđeni od misli na prolaznost. Jer
mnogi od nas kad počnu primjećivati na sebi znakove starosti, da vrijeme polako prolazi,
pa na sve strane probada bol ili pritišće kakva patnja, ne mogu se ponašati kao da
nas se to ne tiče. To bi bio bijeg u nekakav svijet snova koji nema postojanost. Puno
je bolje s obje noge stajati u stvarnosti kakva jest, te izdržati napetost koja nam
se nudi u svim oblicima pitanja i razmišljanja, a svoju postojanost tražiti u Bogu.
Takvu je postojanost u Bogu našao i prvi vrhbosanski nadbiskup, Sluga Božji Josip
Stadler, čijeg se rođendana spominjemo u utorak 24. siječnja. Ni on nije imao gotove
odgovore, prikladne za svaku priliku, ali je riječju i djelom ukazivao na temelj na
kojemu počiva naša vjera i naša nada: To je Isus Krist, Sin Boga živoga i sin Marijin
koji nas poziva: «Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se
i vjerujte evanđelju». Mi ne možemo promijeniti činjenicu da prolazi obličje ovoga
svijeta i da je vrijeme kratko. Ali naš život ima svoj smisao i ima svoj cilj. Svi
smo u Božjim rukama. On nas neće napustiti. Zato, bez straha! Sve što je vrijedno
ima svoju postojanost u vječnosti. Amen!