Uz liturgijska čitanja Druge nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Pavo Jurišić

Sveti nam Pavao ukazuje na dostojanstvo koje smo primili kao članovi Kristove zajednice, te nas ujedno podsjeća na dostojanstvo kršćanskoga poziva. Čovjek nije samo meso i tijelo, nego je nešto više od toga; mi u svom tijelu nosimo i besmrtnu dušu koju nam je Bog darovao. Čovjek je jedinstven. On je jedno s tijelom i dušom. Znamo da je naše tijelo u kojem živimo nastalo sjedinjenjem roditelja, ili seksualnim činom, a to opet ukazuje da je taj najviši izraz bračne ljubavi, voljom Boga Stvoritelja, nerazdjeljivo povezan s buđenjem ili rađanjem novoga života. Naša Crkva koji put čuje prigovor kako kršćanstvo ne gleda lijepim očima ljudsku tjelesnost. Sigurno da je u nekim vremenima i u pojedinim kršćanskim krugovima bilo tendencija kojima se pokušalo predstaviti tu podijeljenost čovjeka na dušu i tijelo, ali ipak kršćanska poruka u cijelosti sasvim drukčije govori o tijelu. Ona mu pridaje vrijednost kakvu nećemo naći ni u jednoj drugoj nauci. Pa mi u svojim crkvama iz nedjelje u nedjelju kod Svete Mise javno u zajednici ispovijedamo da vjerujemo u uskrsnuće tijela. Dakle, ne samo da je Krist uskrsnuo od mrtvih, nego ćemo i mi, kada se Krist ponovno pojavi na svršetku svijeta, uskrsnuti u svome tijelu, koje će Bog svojom snagom nanovo oblikovati u svojoj slavi. Upravo stoga Crkva naglašava kako je naše tijelo vrijedno i dragocjeno; čak štoviše, ono je sveto. Kad sveti Pavao upućuje Crkvu u Korintu u kršćanske istine, onda im ukazuje da su se oni već krštenjem odvažili živjeti drukčije od svojih sugrađana, da su u svojoj zajednici razvili alternativni životni stil. Nisu uzimali učešća na prinosu njihovih žrtava, niti su sudjelovali u njihovim razuzdanim svečanostima. U svemu su pokazivali da vjeruju u pravoga Boga koji je poslao svoga Sina i koji po svom Duhu djeluje u pojedincima i u zajednici. I u moralnom smislu nastojali su živjeti u istini i pravdi, ispunjeni nesebičnom ljubavlju prema siromasima i onima koji pate. Posebno se bračni život kršćana izdizao iznad prakse njihovih poganskih sugrađana. Među poganima u Korintu, lučkome gradu, gdje se navode tisuće hramskih prostitutki, nije uopće bilo govora o nekoj bračnoj vjernosti. Upravo u takvoj sredini kršćani svojim životnim stilom nastupaju kao istinski svjedoci nerazrješivosti braka, uzori i ideal vjernosti, otvoreni životu i djeci. Eto to je razlog zašto Pavao još jače učvršćuje korintsku zajednicu, govoreći vjernicima kako čovjek u svojoj cjelovitosti pripada Bogu, kako dušom tako i tijelom. I tijelo je posvećeno. Ono nije stvoreno za bludnost, nego za Boga. Kako je Bog uskrisio Gospodina Isusa, svojom će snagom uskrisiti i nas na život. Ne znate li da je vaše tijelo hram Duha Svetoga kojeg ste primili od Boga koji boravi u vama. Po krštenju se Duh Božji nastanio u srcima našim, te on posvećuje i naše tijelo. Jasne riječi koje nam govore da nijedan dio našega tijela ne bi trebao biti u službi grijeha, nego u službi dobra. Životni je stil u mnogim našim mjestima postao sličan atmosferi ondašnjega Korinta. U mnogim je glavama brak postao nešto prolazno, nešto do prve prilike. Kako će u takve svijesti doprijeti kršćanska poruka i zahtjevi o svetosti tijela. Većina nas rado misli na svoje roditelje. Mnogi s ponosom ističu njihovu vjernost, slave srebrne, zlatne i dijamantne jubileje, gdje se ističe njihova vjernost, skladnost života uza sve probleme koje zajednički život sa sobom nosi. Ako takav život prepoznajemo kao vrijednost, zašto onda sebi stavljamo drukčija mjerila? Za život kršćana jedino je mjerilo Isus Krist i njegovo Evanđelje, Njega slijedimo, Njegove zapovijedi slušajmo, da bismo živjeli. Amen.