(08. studenoga 2005.- RV) U Rimu je danas započela Sinoda Kaldejske Crkve na kojoj
sudjeluje 20 biskupa iz Iraka i dijaspore, koji će raspravljati poglavito o dvije
teme - sadašnjem stanju kršćana u Iraku, te liturgijskoj obnovi, posebice što se tiče
svete Mise. Kaldejska Crkva ima oko 700.000 vjernika, od kojih njih 150.000 živi u
dijaspori, a svoje korijene ima u kršćanskim zajednicama koje su živjele u Mezopotamiji
prije gotovo 2000 godina, na samome početku kršćanstva. Međutim, danas je njezina
budućnost nesigurna. Govoreći u razgovoru za Vatikanski radio o tome što Kaldejska
Crkva traži od međunarodne zajednice u ovome tako teškom trenutku za Irak, msgr. Philip
Najim, predstavnik Kaldejskoga patrijarhata pri Svetoj Stolici, prije svega je istaknuo
sigurnost. Kaldejska Crkva pita kako to da se Irak pretvorio u mjesto koje je prihvatilo
terorizam koji prijeti životima Iračana i budućnosti Iraka. Bilo nam je obećano da
ćemo imati demokratski, miroljubivi Irak koji bi bio uzor za cijeli Srednji istok,
te da će, nakon 13 godina embarga, koji je – nemojmo zaboraviti – prouzročio smrt
pola milijuna djece, stanje biti drugačije. Danas pak opet živimo u neobičnoj situaciji,
u nesigurnosti u kojoj svakoga dana, zbog autobombi i teroristâ nazočnih u Iraku,
prosječno pogine između 30 i 50 osoba. Stoga tražimo od međunarodnih snaga da nešto
učine, jer inače njihova nazočnost u Iraku nije opravdana – naglasio je msgr. Najim.
Na upit novinara kakvi su odnosi s muslimanskom zajednicom, msgr. Najim je kazao da
su oni izvrsni kao i nekada, te pojasnio kako Irak nekada nije bio podijeljen, i nije
se govorilo o muslimanskome, šijitskome, kurdskome ili sunitskome Iraku. Svaka zajednica
sigurno ima vlastiti identitet, ali nije bilo službenih, ustavnih podjela. Danas i
Ustav govori o podjeli. Stoga su nekada odnosi među Iračanima bili izvrsni, bez obzira
na religiju i vjeru. Uvijek se govorilo da je religija za Boga, ali je domovina za
sve – kazao je msgr. Najim, te na koncu upozorio kako međunarodna zajednica ne može
zahtijevati da se u toj zemlji živi normalno, da se sastavi Ustav, glasuje i živi
u miru i demokratski, ako nema sigurnosti.