Uz liturgijska čitanja XXXI. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mario Kopjar 

«Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.»
Sestre i braćo! Čovjek se pita o okorjelosti srca, od kuda toliko zla, ako Bog postoji. Čovjek pita zašto Bog ništa ne poduzima. Čovjek se pita, ali nikad ne misli da Bog nismo mi. Bog ne misli kao čovjek i nije ograničen. Bog je savršenstvo i vječnost. U njemu je početak i kraj. Sve je po njemu postalo i sve će se jednom vratiti. Bog je uz tebe i mene i zove te tvojim imenom iskazujući beskrajnu ljubav. Na nama je samo jedno – da mu otvorimo svoja srca – da budemo ponizni. On ne zatvara pred nikim svoje očinsko srce. Sigurno nije on koji zatvara srce pred nemarnima, pred onima koji neće ni za njega čuti, pred onima koji se skrivaju pred njim na dan Gospodnji – jer oni imaju sve. Budite pripravni jer u čas kada i ne mislite Sin čovječji dolazi!!! Jedan je bolesnik umirao. Prisutna je sestra nastojala zapaliti vjeru u srcu umirućega. Govorila mu o Isusu Kristu. Htjela ga je pred smrt pomiriti s Bogom i kršćanski ga spremiti za prijelaz u vječnost. On se svim silama opirao. Pronalazio je sve moguće razloge da ponuđenu milost odbije. Kad je konačno nastupila agonija pred samu smrt, bolesnik zadnjim silama malo podigne glavu, pogleda upitnim očima prisutnu sestru i krikne: «Tko je zapravo taj Isus Krist?» Iza tih riječi sruši se na jastuk i izdahnu. Bilo je sve prekasno, jer je ponuđenu milost dosljedno i tvrdokorno odbijao. Isus je ustrajno kucao na vratima njegova srca, ali se on tom milosnom zovu oglušio. Teško je kad se čovjek ogluši na Boga i jednostavno zaboravi da je samo čovjek, a tako se samo malo traži od nas – od nas se traži ljubav i osobna otvorenost Njemu. Koliko je teška bol kad je čovjek usamljen, kad čovjek pati, kad mu je nanesena bol i tuga, a kolika je pak radost kad je čovjek sretan, zadovoljan i kad u poniznosti svojeg srca rekne Bogu, hvala Ti Bože što si me takva stvorio. Takav sam kakav jesam, ali sam tvoj. Bog nas zove i ljubi u svako vrijeme i na svakome mjestu. «Jutro misli da nećeš doživjeti večeri. A kad nastane večer, ne obećavaj sebi jutra! Budi dakle vazda spreman i tako živi, da te smrt nikada ne zateče nepripravna.» Ovako zapisa Toma Kempenac, a mi, sestre i braćo, molimo da kao poslužitelji uvijek budemo spremni te po volji Očevoj kročimo stazama ovozemnog života, dok ne ugledamo vječnu slavu nebeskog kraljevstva koje nam je pripravljeno!!!