B. Rotar: Gavelline večeri

Nakon gotovo isto toliko godina pokrenute su ponovno Gavelline večeri, dvadesete po redu u istoimenom zagrebačkom dramskom kazalištu. Najbolje predstave svih hrvatskih kazališta po odabiru kazališnog kritičara Borisa Hrovata prikazuju se od 17. do 29. listopada. O kazališnom festivalu i dvije trećine, tj. o 8 od 13 izabranih predstava govori u svom redovitom osvrtu Boris Rotar.
Valja odmah reći da su Gavelline večeri hrvatskom kazalištu doista trebale, i za pohvalu je njihovo obnavljanje dok još uvijek u hrvatskoj metropoli još žive i stvaraju, već pomalo pred mirovinom, učenici, bilo glumci ili redatelji te karizmatične kazališne ličnosti prošlostoljetnog Zagreba. Nekad vrlo kompetitivan festival kazališta startao je ove godine u nekim drugim okolnostima s možda premalo pompe i odjeka u medijima, koji doista svemu danas. u globalizirajućem pohodu potrošačkog Moloha, život znače. No, možda se nakon gotovo dva desetljeća tek oprezno medijski čeka - da se vidi «Kaj bu te nove Gavelline večeri bile!?» Hrovat je vrstan kritičar koji pomno prati i piše, blagonaklono zaljubljen u teatar, niz godina sva kazališna zbivanja i odabrao je, vjerujemo mu, ponajbolje od viđenog u hrvatskom teatru koje nije ništa manje zbunjeno, u zebnji i tjeskobi - što će igrati, kako se snaći i preživjeti u hrvatskim poslijeratnim i globalnim tranzicijskim pro i predeuropskim godinama, pa kakve god one bile i značile one možda propast, komercijalizaciju, gradskoblagajnička pokrića ili hlepeći prema regionalnim i decenijskim (a gdjegdje i stoljetnim!) nacionalno-regionalnim zaslugama, prema županijskim i, daj Bože, i državnim proračunskim novčekima. No, kako bilo da nam biti bude, bez kazališta se ipak neće moći, kako je to još veliki Čehov davno rekao i zapisao. Imajući vjerojatno podosta od ovoga na umu selektor je ovaj gavelijanski kazališni revival zamislio pametno pod egidom «užitka u kazalištu»! Otkrilo se najzad da bi se ljudi u teatru, baš kao i u Shakespearovo vrijeme, dok su glodali batake i koljenice pa ih onda s Globovih balkona bacali na loše glumce u kazalištu, i zabavljali, a ne iz njega odlazili s blagim osjećajem kako nisu ništa razumjeli, dok su oni koji «rade na sebi» pomišljali kako opet moraju posuditi neku knjigu o dramaturgiji ili modernom kazalištu, jer ovo što su gledali nije im bilo baš (da ti iskreno priznam) najjasnije. Eto, iz tih tzv. redateljskih, postmodernističkih, transavangardnih, jednom riječju, hermetičnih kazališnih voda, ove se godine u Gavelli gleda 13 predstava izabranih zbog užitka u predstavi - bilo to: dobra gluma (većinom) pa makar i samo nekoliko aktera, zanimljivost komada (dva odlična Čehovljeva komada iz Rijeke i Virovitice), satirična prikazba suvremene nam svakodnevice satiričkog kazališta Kerempuh i Hadžićeva Afera, hommage renesansnoj komediji pa makar i nepoznatog autora poput veselih Ljubovnika Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, pa do odlične klasike koju su ovoga puta za neke nove kazališne naraštaje s razlogom na scenu postavili HNK iz Varaždina s uspjelom raspjevanom Operom za tri groša Bertolda Brechta i Kurta Weilla i njegov nacionalni pandan iz Osijeka koji je vehementno postavio šarmantnu scensku ljubavnu odu Edmonda Rostanda o velikom mačevaocu, dugonosom nesretnom pjesniku Cyranou de Bergeracu. Osječki Ha En Ka je u pomoć prizvao i prvu klasu mladih studenata glume koji se u tom slavonskom gradu školuju kao prva vanzagrebačka glumačka klasa. Nakon 35 godina još pamtimo veliku Violićevu predstavu s još živućom legendom hrvatskog glumišta Perom Kvrgićem kao nesretnim, neshvaćenim Mockinpottom u žrvnju Poretka i Pravde. Nakon tri i pol desetljeća kazališni ljubitelji mogu usporediti Damira Lončara u predstavi zagrebačke Komedije, u istoimenoj ulozi u Patnjama gospodina Mockinpotta. No, do kraja još ima dana i predstava. Odlično je krenulo i isto tako traje. Publike, neke nove mlade, ima, a to je za kazalište najzanimljivije i najvažnije. Pozivamo naše slušatelje da pohode obnovljene Gavelline večeri koje se ponovno ustoličuju kao središnje kazališno zbivanje u Hrvatskoj. Vivat, crescat, floreat!