Benedikt XVI. u intervijuu za poljsku televiziju govori o Ivanu Pavlu II.

(17. listopada 2005. – RV) U prigodi Papina dana, koji se u Poljskoj slavi 16. listopada, papa Benedikt XVI. dao je za Poljsku televiziju intervju u kojemu se prisjetio lika Ivana Pavla II. Razgovor je u Apostolskoj palači u Castel Gansdolfu, na talijanskome jeziku , vodio isusovac o. Andrzej Majewski, ravnatrelj Redakcije katoiličkog programa Poljske televizije.
 
Od srca Vam zahvaljujem Sveti Oòe, što ste nam dopustili ovaj kratki interviju u prigodi Dana Pape koji se slavi u Poljskoj. Dana 16. listopada 1978. godine, kardinal Karol Wojtyła postao je Papa, i od toga dana Ivan Pavao II., tijekom više od 26 godina, kao nasljednik svetoga Petra, kao što ste to Vi sada, vodio je Crkvu zajedno s biskupima i kardinalima. Među kardinalima je tada bila i Vaša Svetost, osoba koju je Vaš predhodnik posebno cijenio i poštivao; osoba o kojoj je papa Ivan Pavao II. u knjizi "Ustanite, hajdemo" napisao – citiram – "Zahvaljujem Bogu za nazočnost i pomoć kardinala Ratzingera. Prokušan je prijatelj", napisao je Ivan Pavao II.
Sveti Oče, kako je počelo to prijateljstvo, i kada je Vaša Svetost upoznala kardinala Karola Wojtyłu?

Osobno sam ga upoznao tek prigodom dva susreta prije, i tijekom konklava 1978. godine. Naravno, bio sam već čuo za kardinala Wojtyłu, u početku ponajviše u kontekstu dopisivanja između poljskih i njemačkih biskupa 1965. godine. Njemački su mi kardinali govorili o vrlo velikoj zasluzi i prinosu krakowskoga nadbiskupa, kao i to da je bio upravo jezgra te stvarno povijesne korespondencije. Moji su mi prijatelji sa sveučilišta govorili također o njegovoj filozofiji i veličini njegovoga lika kao mislioca. Ali, kao što sam rekao, prvi sam osobni susret s njime imao u prigodi konklava 1978. godine. Od samoga sam početka osjetio veliku simpatiju i, Bogu hvala, on mi je, tada kardinal, nezasluženo, odmah na početku darovao svoje prijateljstvo. Zahvalan sam za to povjerenje koje mi je darovao bez moje zasluge. Posebice sam, vidjevši ga kako se moli, ne samo shvatio, nego i vidio da je Božji čovjek. To je bio osnovni dojam – da je on čovjek koji živi s Bogom, štoviše, u Bogu. Potom me se dojmila njegova srdačnost, bez predrasuda, kojom se susreo sa mnom. U prigodi susretâ kardinalâ prije konklava, više je puta imao riječ, te sam tako mogao vidjeti njegovu veličinu kao mislioca. Tako se bez velikih riječi rodilo prijateljstvo koje je proizlazilo baš iz srca, a odmah nakon njegova izbora za Papu, više me puta pozvao u Rim na razgovor, i na koncu me imenovao pročelnikom Zbora za nauk vjere.

To imenovanje, dakle, kao i poziv u Rim, nisu bili iznenađenje?

Za mene je to bilo malo teško, jer je početak moga biskupstva u Münchenu, sa svečanim biskupskim posvećenjem u münchenskoj katedrali, za mene bio obveza, gotovo kao ženidba s tom biskupijom; bilo je također istaknuto kako sam, nakon više desetljeća, ja bio prvi biskup rodom iz te biskupije. Stoga sam se osjećao dužnim i vezanim za tu biskupiju. Bilo je, osim toga, velikih problema koji još nisu bili riješeni, i nisam želio ostaviti biskupiju s neriješenim problemima. O svemu tome sam razgovarao sa Svetim Ocem, vrlo otvoreno i uz povjerenje koje je imao, odnoseći se prema meni vrlo očinski. Dao mi je stoga vremena za razmišljanje, a i on sam je htio razmisliti. Na koncu me uvjerio, jer, to je bila Božja volja. Tako sam mogao prihvatiti poziv i tu veliku odgovornost, koja nije bila lagana, i koja je po sebi nadilazila moje sposobnosti. Ali, s pouzdanjem u Papinu očinsku naklonost i uz vodstvo Duha Svetoga, mogao sam reći 'da'.

To je iskustvo trajalo više od 20 godina...

Da, stigao sam u veljači 1982., a trajalo je do Papina preminuća 2005. godine.

Koji su, Sveti Oče, po Vašem mišljenju, najvažniji trenutci papinstva Ivana Pavla II.?

Rekao bih da možemo imati dva gledišta: jedno ad extra – prema svijetu, i jedno ad intra – prema Crkvi. Što se tiče svijeta, čini mi se da je Sveti Otac svojim govorima, svojom osobom, svojom nazočnošću i sposobnošću uvjeravanja, pobudio novu osjećajnost za moralne vrednote, i za važnost religije u svijetu. To je omogućilo ponovno otvaranje i novu osjetljivost za religijske probleme, kao i za potrebu vjerske dimenzije u čovjeku, i posebice, povećala se – na nezamisliv način – važnost Rimskoga biskupa. Svi su kršćani priznali – unatoč razlikama i unatoč njihovome nepriznavanju Petrova nasljednika – da je on glasnogovornik kršćanstva. Nitko drugi na svijetu ne može tako govoriti, na svjetskoj razini, u ime kršćanstva, niti dati glas ni snagu kršćanskoj stvarnosti u svjetskoj aktualnosti. Ali, on je bio glasnogovornik velikih vrednota čovječanstva i za nekršćanstvo, kao i za druge religije. Valja također spomenuti da je uspio stvoriti ozračje za dijalog među velikim religijama, kao i osjećaj za opću odgovornost koju svi imamo u odnosu na svijet, ali i istaknuti da su nasilje i religije nespojivi, te da zajedno trebamo tražiti put prema miru, u zajedničkoj odgovornosti za čovječanstvo. Upravimo sada pozornost na stanje Crkve. Rekao bih da je, prije svega, znao Kristom oduševiti mlade. To je novost, ako se prisjetimo mladeži iz '68. i 70-ih godina. To da se mladež oduševi Kristom i Crkvom, kao i teškim vrednotama, to je mogla postići samo osoba s onakvom karizmom; samo je on mogao na taj način pokrenuti svjetsku mladež zbog Boga i Kristove ljubavi. U Crkvi je – mislim – pobudio novu ljubav za Euharistiju. Još smo uvijek u Godini Euharistije, koju je on s puno ljubavi želio; pobudio je novi smisao za veličinu Božjega milosrđa; a također je snažno produbio ljubav prema Gospi, te nas tako doveo do dubljega proživljavanja vjere i, istovremeno, do veće djelotvornosti. Valja svakako napomenuti – kao što svi znademo – koliko je bio važan njegov prinos u velikim promjenama u svijetu 1989. godine, u padu takozvanoga realsocijalizma.

Što Vas se najviše dojmilo tijekom Vaših osobnih susreta i razgovora s Ivanom Pavlom II.? Možete li nam ispripovijedati svoje posljednje susrete s Ivanom Pavlom II., možda one ovogodišnje?

Da. Posljednja dva susreta s njime imao sam – prvi, u bolnici Gemelli, 5. ili 6. veljače; i drugi, dan prije njegova preminuća, u njegovoj sobi. Tijekom prvoga susreta Papa je vidljivo trpio, ali je bio potpuno bistar i vrlo priseban. Otišao sam k njemu jednostavno na radni susret, jer su mi trebale neke njegove odluke. Sveti Otac – iako trpeći – vrlo je pozorno slijedio ono što sam govorio. U malo mi je riječi iznio svoje odluke, dao mi je svoj blagoslov, pozdravio me na njemačkome jeziku, pružajući mi sve svoje povjerenje i prijateljstvo. Za mene je bilo vrlo dirljivo vidjeti, s jedne strane, kako je njegova patnja sjedinjena s trpećim Gospodinom, kako svoju patnju podnosi s Gospodinom i za Gospodina; a s druge pak vidjeti ga kako blista unutarnjim mirom i potpunom bistrinom. Drugi je susret bio dan prije njegova preminuća: naravno, vidljivo je još više trpio, okružen liječnicima i prijateljima. Još je uvijek bio vrlo bistar, i dao mi je svoj blagoslov. Nije više mogao puno govoriti. Za mene je ta njegova strpljivost u patnji bila velika pouka, a posebice to što sam uspio vidjeti i osjetiti kako je u Božjim rukama i kako se prepušta Božjoj volji. Unatoč vidljivim bolima, bio je miran, jer je bio u rukama Božanske Ljubavi.

Sveti Oče, u svojim se govorima često sjetite lika Ivana Pavla II., i za njega kažete da je bio veliki Papa, neprežaljeni i duboko poštovani predhodnik. Uvijek se sjećamo Vaših riječi koje ste izgovorili tijekom svete Mise 20. travnja, one riječi posvećene upravo Ivanu Pavlu II. Vi ste, Sveti Oče, rekli – citiram – "čini se da me on snažno drži za ruku, vidim njegove nasmiješene oči i čujem njegove riječi, koje u tom trenutku upravlja posebno meni: 'ne boj se!'" Sveti Oče, jedno jako osobno pitanje: osjećate li još uvijek nazočnost Ivana Pavla II., i na koji način?

Sigurno. Počet ću s odgovorom na prvi dio Vašega pitanja. U početku sam, govoreći o Papinome nasljeđu, zaboravio govoriti o brojnim dokumentima koje nam je ostavio – 14 enciklika, brojna apostolska pisma, kao i mnogo drugih dokumenata –sve je to vrlo bogata baština koja još nije dovoljno usvojena u Crkvi. Smatram upravo svojim bitnim i osobnim poslanjem ne objavljivati puno novih dokumenata, već učiniti tako da se ovi dokumenti shvate, jer su oni vrlo bogata riznica; oni su istinsko tumačenje Drugoga vatikanskog sabora. Znademo da je Papa bio saborski čovjek, da je u nutrini usvojio duh i bit Sabora, te nam tim dokumentima doista pokazuje što je Sabor htio, a što ne. Pomaže nam biti uistinu Crkva našega i budućega vremena. Sada prelazim na drugi dio Vašega pitanja. Papa mi je uvijek blizu preko svojih tekstova: čujem ga i vidim kako govori, i mogu neprestano razgovarati sa Svetim Ocem, jer tim riječima on uvijek govori sa mnom; poznajem također izvore brojnih tekstova, a sjećam se i razgovora koje smo vodili o nekim dokumentima. Tako mogu nastaviti razgovor sa Svetim Ocem. Naravno, ta blizina putem riječi nije samo blizina tekstova, već i osobe, jer iza tih dokumenata osjećam samoga Papu. Čovjek koji ode Gospodinu, ne udaljava se – sve više osjećam kako je čovjek koji odlazi Gospodinu sve bliži, i osjećam ga blizu sebe kad je on s Gospodinom, jer sam ja blizu Gospodinu; on mi sada pomaže biti blizu Gospodinu, i ja nastojim unići u njegovo ozračje molitve, Gospodinove ljubavi, Gospine ljubavi, i povjeravam se njegovim molitvama. Tako se održava stalni dijalog, te blizina na novi, ali vrlo dubok, način.

Sveti Oče, sada Vas očekujemo u Poljskoj. Brojni se pitaju kada će Papa doći u Poljsku?

Da, namjera putovanja u Poljsku, ako Bog dade i ako mi vrijeme dopusti, postoji. Razgovarao sam s nadbiskupom Dziwiszom o datumu, i kažu mi da bi lipanj bio najpovoljnije vrijeme. Sve još, naravno, valja organizirati sa svim nadležnim institucijama. U tom je smislu to još privremeno, ali čini se da bih, ako bude Božja volja, u lipnju moga doći u Poljsku.

Tim je riječima papa Benedikt XVI. završio razgovor za Poljsku televiziju, u prigodi obilježavanja Papina dana.
U Poljskoj su, povodom Papina dana, u više gradova organizirani brojni pothvati – koncerti, molitveni susreti, te rasprave. Svake je godine taj događaj usredotočen na jedan od temeljnih vidika naučavanja Ivana Pavla II. – pojasnio je u kratkome razgovoru za našu radio postaju o. Andrzej Koprowski, zamjenik direktora Programâ Vatikanskoga radija, te dodao kako je ovogodišnja tema "Ivan Pavao II. zaštitnik istine", a ona obuhvaća probleme u svijetu, životu i društvu.