Uz liturgijska čitanja XXVIII. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mario Kopjar 

«Doista mnogo je zvanih, malo odabranih»
Svjedoci smo danas brojnih nezadovoljstva koja vladaju u srcu ljudi i pitamo se zašto je to tako?! Često se čuju i pitanja zašto se je to baš meni moralo dogoditi, a na žalost se čuje i ono – zar sam ja gori i gora od onog ili one? Svatko nalazi opravdanje u vlastitim slabostima, a ne teži za otkrivanjem boljeg i plemenitijeg sto ga čini čovjekom!!! Kao stvorenja, stvorena na sliku Božju kojima je Bog podložio ovozemaljske svari morali bismo svijet čuvati i voditi kakav nam je dan i tada se ne bi trebali pitati od kuda tolika nezadovoljstva!? Ali, izgleda da se čovjek sve manje brine ne samo za svijet, nego sve manje se brine za bližnjega. Sve manje je ljubavi jednih prema drugima. Sve manje se moli: Neka dođe kraljevstvo Tvoje, a svatko tko moli prima, tko traži nalazi, a otvara se onome koji kuca! Sestre i braćo, svi smo mi pozvani na ljubav, sve nas on zove na gozbu svoje ljubavi, no ljudsko srce traži često po sebi nove izazove, nove avanture, i tu čovjek misli da je dosegnuo vrhunac, no činjenica je drugačija. Ponekad naš konačan uspjeh, i sve, nije isto to u Božjim očima. Sve bogatstvo u našim očima i sve bogatstvo svijeta nema onu vrijednost kako si mi to predočavamo. Bog traži samo jedno, i to je za njega najveća vrijednost i najveće bogatstvo – da ljubimo jedni druge. Jedino ako ćemo ljubiti, moći ćemo zajedno sa psalmistom reći: Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam, na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Istina, čovjek je slab i pritisnut različitim brigama i kušnjama svakodnevnice, što svatko i od nas zna i osjeća, ali u svemu tome nismo sami. On je s nama, koji nas bodri na našem putu, onaj koji pognute i umorne privija k sebi, jer svatko tko moli prima!!! On je onaj kojem mogu reći – Bože, što ja započeh, ti dovrši – jer ne znam kako dalje!!! Ali, i on je onaj koji je tebe i mene i svakog od nas pozvao na svadbu. Ono što se od nas traži to je svadbeno ruho, a naše svadbeno ruho jest ona haljina koju smo obukli na dan našeg krštenja – to je Krist, u kojeg smo se obukli. Neka nas Gospodin ne zatekne bez te haljine, jer ona je potvrda našeg života i našeg odnosa s nama, drugima i s njim samim. Ta on je onaj koji će suzu sa svakog lica otrti i koji nas pravim stazama upravlja radi imena svojega. Ta sve možemo u onome koji nas jača.