Uz liturgijska čitanja XXIV. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mirko Štefković
Evanđeoski ulomak nam ove nedjelje donosi veoma potresnu prispodobu. Pred oči nam
se stavlja hladnoća grješnosti, koja se zatvara u sebe i svoje interese. Spremni smo
od bližnjega zahtijevati ono što nam po našem mišljenju duguje, a pri tome ne razmišljamo
što je sve nama bilo otpušteno, ili barem što nam je dragi Bog do sada oprostio. Koliko
samo puta rastreseno moleći Oče naš ponavljamo "Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo…",
a nismo se ni malo spremni odreći svoje ovozemaljske pravednosti. Bog se radi nas
"odriče" svoje pravednosti i to radi našega spasenja! Ova napast zemaljske pravednosti
ne podliježe vremenu, i zato već starozavjetni pisac veli: "On s čovjekom sličnim
sebi nema milosrđa, a usuđuje se moliti za svoje grijehe". Ta proturječnost i današnjem
čovjeku ne može ne upasti u oči. A oduprijeti joj se znači misliti na Savez Božji,
tj. na Božju ponudu ruke pomirnice. Puno je to više od pukog osjećaja. Tako praštati
znači čitav život. A mi sami, koji sebe u potpunosti dugujemo Božjoj dobroti, ne pripadamo
sebi nego Gospodinu. Prije negoli smo se mogli poželjeti, već smo željeni, i još više,
prije negoli smo sami mogli poželjeli da ga tražimo, da mu se vratimo, on nam je došao
ususret i našao nas. Ovdje kršćanstvo nadvisuje stare filozofije povratka u duhovni
svijet, jer kao što rekosmo, Bog je onaj koji dolazi k nama prije negoli sami pomislimo
da bismo ga mogli poći tražiti. Pri tome nam otpušta krivice poput Kralja iz evanđeoske
prispodobe. Nakon što mu je otpuštena krivica, kralj otpušta slugu na slobodu. I zato,
ako sebe kao cijenu dugujemo Kristu, onda smo dužnici božanske ljubavi, što znači
da smo osposobljeni i zaduženi isto tako ljubiti. U tome se očituje naša najveća sloboda.
Srdžba o kojoj govori Sirah, izjednačujući je s mržnjom nastanjenom u grješnome srcu,
sasvim je drugačija po naravi od pravedne srdžbe kralja pred okorjelim i opakim slugom.
Tu srdžbu nije potrebno pobliže opisivati. Međutim, Kralj iz evanđeoske prispodobe
opakog i srditog slugu predaje pravdi, koju je on sam sebi pripisivao. Tako možemo
razumjeti i Božju srdžbu. Ona je učinak čovjeka bez ljubavi pred beskonačnom božanskom
ljubavlju i obrnuto. Čovjek bez ljubavi je taj koji sam sebe osuđuje, jer u svojoj
okorjelosti ne želi ni pomisliti na otpuštanje dugova, što ga istodobno zatvara pred
svakom ponudom milosti. Na koncu, oprostiti od srca znači odreći se kalkuliranja i
prepustiti se djelovanju Božjeg praštanja u nama, kako bismo tek tako, pošavši od
konkretnog iskustva udijeljenog i primljenog oproštenja, i sami bili spremni istom
mjerom mjeriti drugima, i to na taj način da određivanje mjere i tada prepustimo dragom
Bogu.