Grobna tišina - film o životu redovnika kartuzijanaca

'Grobna tišina' naziv je filma prikazanoga na festivalu u Veneciji. U filmu godišnja doba nose raznolikost boja, njihovo neprimjetno ali vidljivo prelijevanje iz jedne u drugu nijansu; lahor laganoga povjetarca, poput onoga koji je sveti Ilija slušao na brdu Horebu, miluje krov velike kartuzije, glavnoga kartuzijanskog samostana, uronjenoga među Alpama, nedaleko Grenobla. Okupljeni i zaštićeni u starim zidovima, košnici svetosti i kontemplacije, ljudi koje je Bog zaveo i koji su se prepustili njegovoj Riječi i Istini, skandiraju ritam prolaznosti mjereći ga brecajem zvona koje poziva na zajedničku molitvu; sve drugo je rad, 'Moli i radi'. Philip Gröning konačno je, nakon osmnaestogodišnjega čekanja, uspio zaviriti u redovničke ćelije, klaustre, hodnike i kapelice i snimiti život daleko od ljudi, a blizu Bogu. Nije mogao koristiti umjetno svjetlo, samo prirodno; od glazbe samo gregorijansko pjevanje, te nikakvo tumačenje ili glas osim biblijskih citata napisanih crno-bijelom tehnikom. Trosatna grobna tišina prati gledatelja: Muk koji, diveći se Božjim čudesima, nadilazi osjetila i postaje 'smisao'. Dan, mjesec, godina opisani su pomoću panja, komada bijeloga platna, rezanjem celera, svijećom i časoslovom, ručnikom i motikom. Za nas bi to nepromjenjivo ponavljanje, težina dobrovoljnoga zatvora, i ta neprirodna odsutnost ljudskoga glasa mogli biti nepodnošljivi i neprihvatljivi, ali, kao što je Anđeo rekao Blaženoj Djevici – Bogu ništa nije nemoguće – od tada, čovjeku je, kad ga Bog traži, želi, ljubi i čeka, moguće ono što se čini nemogućim.