Uz liturgijska čitanja XXIII. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Mirko Štefković 

Nedjeljna liturgija riječi odlučno ocrtava sliku zajednice, kakvu si Bog želi. Uzajamna bratska opomena je jedna od njezinih najbitnijih dimenzija. Svi smo, kao članovi naših malih zajednica a istodobno i velike zajednice opće Crkve, dužni i obavezani živjeti i oživljavati bratsku suodgovornost jednih za druge. Ne može nam biti svejedno kako naš bližnji živi. Ne smije nam biti svejedno kamo je usmjerio svoj život. Zato opomena, pa ako je nužno i prijekor, uvijek treba upućivati na Božju riječ, na Božju objavu. Na taj način se opomenuta osoba najprije poziva na povratak Bogu, a ne pokoravanju tek volji ili nacrtima pojedinca ili skupine. Zato Pavao u drugom čitanju toliko naglašava važnost prave kršćanske ljubavi, pa i u opomenama. Pogriješiti znači ne odgovoriti takvoj ljubavi, koja u sebi sadrži sav zakon, nego izvor zakona i ljubavi vidjeti u sebi samome. Opomena u tom smislu nije ništa drugo nego ukazivanje na preusko poimanje zakona i ljubavi, koje mi ljudi nažalost često mjerimo po vlastitim mjerilima. Opomenuti, dakle, znači otvoriti pogled širem horizontu Božje ljubavi. Ljudska sloboda je toliko velika da i najbolje naumljenu opomenu – bilo da je riječ o pojedincu ili skupini – može odbaciti, jer je opet vidi samo uskim pogledom svojeg vidokruga. Prvo čitanje ovdje pokazuje svoju važnost i aktualnost. Kad je opominjatelj na najbolji način i s najboljom namjerom ispunio svoju dužnost, a krivac ipak ne želi napustiti svoj lažni put, on je učinio sve svoje; "spasio je vlastitu dušu". Uspjeh opomene ovisi o tome koliko se opomenuti bude znao slobodno otvoriti ponudi milosti. Ovdje se pak nalazi bolna crta razdvajanja, gdje se nakon zatvaranja pred ponudom novog Božjeg dara zajednica mora ograditi od pojedinaca, koji su se sami iz nje isključili, samim tim što žive samo za sebe a ne i za druge. Ovdje se jasno vidi da kriterije za pripadanje stečenom narodu Božjem ne možemo postavljati sami, jer bi oni neminovno bili subjektivni i ograničeni, nego ih je postavio netko drugi: sam Bog. O tome nam govore sva tri čitanja: opomena u ljubavi koja znade uvijek iznova oprostiti. U zaključnom dijelu evanđelja Isus obznanjuje visoku vrijednost zajedničke molitve Crkve. Jednodušna zajednička molitva je znak same Kristove nazočnosti među svojima. To je ujedno i ozračje iz kojega polazi i u kojemu se treba dogoditi spomenuta bratska opomena, tako draga staroj monaškoj predaji. Tako opomenuti ne znači ponuditi posljednju nadu spasa, niti se konačno ograditi od rubnog člana zajednice. Opomenuti u kršćanskom smislu znači dovesti i tog brata u središte Božje nazočnosti među nama, te mu pomoći, ukazati na put kako bi sam mogao učiniti iskorak iz svojih uskih granica i stupiti na široke pašnjake Božje, na kojima se prepoznaju njegova dobročinstva uz klicanje u pjesmu.