Intervju sa Svetim Ocem - drugi dio

Prvi intervju pape Benedikta XVI., koji je dao Vatikanskome radiju samo nekoliko dana prije početka Svjetskoga dana mladeži, obišao je svijet i privukao pozornost javnoga mnijenja. Podsjetimo, sa Svetim je Ocem, u Apostolskoj palači u Castel Gandolfu, razgovarao voditelj njemačkoga programa naše radio postaje, isusovac otac Eberhard von Gemmingen. Jučer smo emitirali prvi dio razgovora koji je bio usredotočen ponajviše na mlade. Poslušajmo nastavak razgovora.
 
Sveti Oče, jednom ste rekli, i ta je vaša tvrdnja potom preuzeta: «Crkva je mlada», ona nije neka stara stvar. U kojem smislu?
Prvo, u čisto biološkome smislu, jer joj pripadaju brojni mladi. Međutim, ona je mlada i zbog toga što njezina vjera izvire iz Božjega izvora, dakle, upravo s izvora iz kojega dolazi sve ono što je novo i što obnavlja. Nije, dakle, riječ o više puta podgrijanoj juhi, koja nam se nudi već dvije tisuće godina. Jer, sam Bog je izvor mladosti i života. I ako je vjera dar koji dolazi od Njega – ona je svježa voda koju uvijek primamo na dar – ona koja nam potom omogućuje život i koju pak mi možemo ponijeti na putove svijeta kao snagu koja oživljava, to onda znači da Crkva ima snage za pomlađivanje. Jedan je crkveni otac, promatrajući Crkvu, zaključio kako ona, s vremenom, čudnovato ne stari, nego postaje uvijek mlađa, jer ide uvijek više u susret Gospodinu, uvijek više ususret onome izvoru iz kojega izvire mladost, novost, okrjepa, svježa životna snaga.
 
Vi poznajete Njemačku Crkvu bolje od mene. Temeljno je pitanje ekumenizam, jedinstvo Crkve, poglavito između Katoličke Crkve i evangeličkih Crkvi. Možda postoji utopijska nada da Svjetski dan mladeži može učiniti zaokret u ekumenizmu. Koju mjesto zauzima ekumenizam u Kölnu?
Postoji, ukoliko dužnost jedinstva prožima cijelu bit Crkve, i nije to bilo koja dužnost, na rubu. Kad vjera prožima život i kad je uzeta kao bitno pitanje, ona predstavlja poticaj jedinstvu. Naravno, ekumenski dijalog kao takav nije na dnevnom redu u Kölnu, jer Köln je najprije susret katoličke mladeži iz cijeloga svijeta, i susret s mladima koji nisu katolici, ali žele znati mogu li kod nas pronaći odgovore na svoja pitanja. Dakle, predpostavljam kako bi ta ekumenska dimenzija mogla biti prisutna u susretima među mladima: mladi ne razgovaraju samo s Papom nego se ponajprije susreću među sobom. Ja ću imati jedan susret s našom evangeličkom braćom, nažalost, nećemo imati puno vermena, jer je program vrlo nabijen; ali bit će dovoljno za promisliti kako želimo ići naprijed. Pamtim vrlo dobro i sa zadovoljstvom, prvi posjet Ivana Pavla II. Njemačkoj – u Mainzu su sjedili za istim stolom on i predstavnik Evangeličke zajednice, razmišljali su kako naprijed. Nakon toga susreta, ustanovljeno je Povjerenstvo iz kojega je proizišla augsburška Deklaracija o Opravdanju. Vjerujem da je za sve nas važno uvijek imati prisutno jedinstvo, da bude u središtu našega 'biti kršćani', a ne samo u prigodnim susretima; stoga, što god možemo učiniti počevši od naše vjere, u svakom slučaju, imat će ekumensko značenje.

Sveti Oče, nažalost upravo u našim zemljama bogatoga Sjevera, zapaža se udaljavanje od Crkve i vjere uopće, posebice kod mladih. Kako se suprotstaviti ovoj težnji? Ili, bolje rečeno, kako dati odgovor traženju smisla života – "Koji smisao ima moj život" pitaju se mladi, što učiniti kako bi mladi rekli: Evo onoga što nam odgovara: to je Crkva!"
Naravno, svi nastojimo mladima predložiti Evanđelje na način da shvate: "Evo poruke koju smo očekivali!" Ali je također istina da u našem suvremenom zapadnom društvu ima suvišnih opterećenja koja nas udaljavaju od kršćanstva; vjera izgleda veoma daleko… Život je, naprotiv, pun mogućnosti i zadaća…a i izrazita je želja mladih da budu gospodari vlastitoga života, da ga žive do vrhunca svojih mogućnosti… Mislim na izgubljenoga sina koji je smatrao život u očinskoj kući dosadnim: "želim živjeti život u njegovoj punini, uživati do iznemoglosti!" A zatim je primijetio da je njegov život prazan, da je doista bio slobodan i pun upravo dok je živio u očevoj kući. Ipak, vjerujem da se među mladima širi osjećaj da sve te zabave koje im se nude, i tržište uređeno obzirom na slobodno vrijeme, sve ono što se čini, što bi se moglo činiti, što se može kupiti i prodati, na koncu ne može biti 'sve'. Negdje mora postojati nešto 'više'. Evo onda velikoga pitanja: što je dakle ono bitno? Ne može biti sve ono što imamo ili što bismo mogli kupiti!" I onda evo 'takozvanoga tržišta religija', koje na neki način nudi religiju kao potrošni materijal i stoga ju, doista, obezvrjeđuje. A ipak to pokazuje da upit postoji. Potrebno je, sada, prepoznati taj zahtjev, ne zanemariti ga, ne odstraniti kršćanstvo kao nešto što je prošlo i naveliko iskušano, te pridonijeti kako bi ono moglo biti prepoznato kao uvijek aktualna mogućnost, upravo zato što proizlazi iz Boga, koji u sebi krije i objavljuje uvijek nove dimenzije. U stvari, Gospodin nam govori: " Duh Sveti će vas uvesti u stvari koje vam ja danas ne mogu reći." Kršćanstvo je puno neobjavljenih dimenzija, i pokazuje se uvijek novim i svježim, ako je pitanje postavljeno iz dubine bitka; u određenome smislu, postojeće pitanje se susreće s odgovorom koji proživljavamo i koji mi sami, kroz to pitanje, uvijek primamo na nov način. To bi trebalo biti srž susreta između naviještanja Evanđelja i mladih.

Imam osjećaj da se Europa odriče same sebe, svojih vrednota, vrednota utemeljenih na kršćanstvu i čovještvu, da te vrednote sve više gube na značenju. Mi Europljani živimo kao umorni, dok Kinezi i Indijci očituju veliku vitalnost. Govorimo o kršćanskim korijenima, obzirom i na Europski ustav. Europa je u krizi. Može li, događaj kao Svjetski dan mladeži, na kojemu se predviđa sudjelovanje gotovo milijun osoba, dati poticaj u traženju kršćanskih korijena, poglavito od strane mladih, kako bismo svi mogli nastaviti živjeti na 'ljudski' način?
To želimo, jer upravo jedan ovakav susret, između osoba koje dolaze sa svih kontinenata, morao bi dati novi zamah starome kontinentu, koji ga ugošćuje. Ovaj događaj bi nam trebao pomoći da ne gledamo samo ono što je bolesno, posustalo, ono što nedostaje u europskoj povijesti – ne zaboravimo da se nalazimo u razdoblju samosažaljenja i osuđivanja. A u povijesti svake kulture bilo je nečega bolesnoga, premda u našoj, koja je razvila tako velike tehničke mogućnosti, to dobiva još dramatičniji izgled. Ali trebamo gledati i na velike stvari koje su nastale u Europi. Drugačije ne bi bilo moguće, danas, kad gotovo cijeli svijet živi od civilizacije koja se razvila u Europi, da ta civilizacija nema duboke korijene! Mi danas možemo samo njih ponuditi; dogodi se to da se prihvaćajući ovu civilizaciju, ali tražeći druge korijene, na koncu padne u proturječje…Vjerujem da se ova civilizacija, sa svim njezinim opasnostima i nadama, može upravljati i voditi njezinoj veličini samo onda ako bude naučila prepoznati izvore svoje snage; ako uspijemo ponovno vidjeti tu 'veličinu', tako da ona vrati usmjerenje i važnost mogućnosti 'biti Čovjek' što je dovedeno u opasnost; ako uspijemo ponovno biti zadovoljni s činjenicom što živimo na ovom kontinentu koji je zacrtao sudbinu svijeta – i u dobru i u zlu. Mi, upravo stoga, imamo stalnu dužnost otkrivati istinu, čistoću i veličinu i odrediti budućnost, kako bi se postavili na nov način, možda i bolji, u službu cijeloga čovještva.

Posljednje pitanje. Koji je idealan cilj koji se želi postići Svjetskim danom mladeži u Kölnu: ako bi se sve odvijalo na najbolji način…

Sigurno to da u mladima zapuše vjetar nove vjere, poglavito u mladima Njemačke i Europe. U Njemačkoj još postoje velike kršćanske institucije; kršćani još čine mnoga dobra djela, ali se također osjeća i zamorenost. Toliko smo zauzeti u rješavanju strukturalnih pitanja da nam nedostaje poleta i radosti koji dolaze od vjere. Kad bi makar taj vjetar uspio oživjeti u nama radost upoznavanja Krista, i kad bi potaknuo novi zanos u Crkvi u Njemačkoj i u Europi, mislim da bismo mogli reći da je Svjetski dan mladih postigao svoju svrhu.
Bio je to razgovor s papom Benediktom XVI., koji je imao voditelj njemačkoga programa vatikanskoga radija.