Recenzija knjige Josepha Heffnera

Kardinal Joseph Heffner autor je djela "Kršćanski socijalni nauk" koji su, uz financijsku pomoć njemačke udruge Ordo socialis, na hrvatski preveli i objavili Kršćanska sadašnjost i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve iz Zagreba. O ovom kapitalnom udžbeniku socijalnog nauka Crkve govori Boris Rotar.
Za iznimnost ovog djela prvenstveno je zaslužan autor koji je trostruki doktor znanosti, podjednako znanstveno potkovan kao povjesničar i sistematičar te kao teolog i ekonomist. Bio je znanstveni istraživač koji je svoja saznanja širio kao sveučilišni profesor i kao biskup. Ovo se djelo drži najboljim udžbenikom socijalnog nauka Crkve, a da su ga takvim prepoznali širom svijeta govore i mnogobrojni prijevodi, uključujući i portugalski, japanski i korejski. Autor ovog djela je iskreno uvjeren da društvena suodgovornost Crkve može biti zapažena samo na temelju klasičnog socijalnog nauka Crkve koju je započeo još Lav XIII. i koji se stalno razvija. Ovaj udžbenik srednjovjekovnu predaju crkvenog socijalnog nauka koji su najprije pojasnili Toma Akvinski i španjolski kasni skolastici, nadopunjuje kako iz vlastitih vrela tako i iz enciklike 'Rerum novarum' kojom je započeto 1891. suvremeno socijalno naviještanje. O tome je Drugi vatikanski sabor istaknuo kako si Crkva uzima pravo «da uvijek i svagdje s istinskom slobodom propovijeda vjeru, naučava svoj socijalni nauk, nesmetano vrši svoju službu među ljudima te da izriče moralni sud, pa i o stvarima koje se odnose na politički poredak, kada to traže temeljna prava ljudske osobe ili spas duša». Heffnerov je udžbenik priredio, posuvremenio i proširio teolog i sveučilišni profesor Lothar Roos poštujući kako ističe izoštrenu ironiju, empiričnost i teološko-etičku sustavnost priručnika u kojem autor brani razrađeni socijalni nauk Crkve od trenutačnih pomodnih nadomjestaka izvana i iznutra. Sam je Heffner u predgovoru posljednjem izdanju koje je sam uredio istaknuo da njegov «kršćanski socijalni nauk» želi služiti jednoj od opetovano izrečenih nakana Koncila: vjernici trebaju «tako poznavati načela i zaključke socijalnog nauka da postanu sposobni sa svoje strane pridonositi napretku nauka, ali ga isto tako i primjenjivati u pojedinim katoličkim školama svih razina, ali osobito u sjemeništima kao obavezan predmet, ali i u religijskom odgojnom radu na župama i u apostolskim laičkim pokretima. Ova se knjiga temelji na nekoliko osnovnih teza među kojima istaknimo da je čovjek slika Božja, otkupljen Kristovom krvlju i pozvan na vječno zajedništvo s Bogom. On ne smije postati predmetom i sredstvom državnog, društvenog ili ekonomskog procesa ponižavanja, jer red stvari mora biti podređen redu osoba, a ne obratno, kako ističe «Gaudium et spes» - pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu objavljena na Drugom vatikanskom saboru. Društveni nauk koji Crkva zastupa nemoguće je odvojiti od njezina nauka o ljudskom životu što proizlazi iz Kristova utjelovljenja. U njemu je Božja riječ preuzela istinsku ljudsku narav i ušla u povijesni i društveni život čovječanstva tako da bi kršćanin koji bi zapostavio urediteljsku snagu vjere za javni život izdao Bogočovjeka. Zbog Kristova utjelovljenja Crkva je životno načelo ljudskoga društva i kad se kaže «Crkva i svijet», «Crkva i država» ne smije to biti shvaćeno kao da je Crkva jednostavno izvan svijeta. Ona i svijet se međusobno prožimaju, ona sa svijetom ne vodi dijalog, a to pokazuje i ova knjiga, već je Crkva spasodajna poput kvasca, soli zemlje, poput sjemena i svjetla svijeta, prisutna usred svijeta. U svojoj enciklici 'Centesimus annus' Ivan Pavao Drugi naglasio je da se istinski humano društvo može izgraditi samo na temelju obvezujućeg etosa koji pronalazi svoje najsigurnije utemeljenje u transcendentnoj istini o čovjeku jer kako kaže: ako ne postoji neka transcendentna istina, pokoravajući se kojoj čovjek stječe svoj puni identitet, tada ne postoji nikakvo sigurno načelo koje bi jamčilo pravedne odnose između ljudi. Dostojanstvo čovjeka u konačnici se temelji na tome da je on «vidljiva slika nevidljivoga Boga». Iz mnogih promišljanja autor ovog djela zaključuje lapidarno da bi se socijalni nauk Crkve mogao definirati kao zbir socijalno-filozofijskih (iz bitno društveno obilježene naravi) i socijalno-teologijskih (iz kršćanskog reda spasenja) dobivenih spoznaja o biti i redu ljudskoga društva i o, iz toga dobivenim, normama i zadaća uređivanja koje se odnose na pojedine povijesne prilike. Zamišljena integrativno u tri velika odjeljka: od prvog naznačenog kao Pojedinac i društvo, preko Načela uređenja društva, i trećeg, Pravo i pravednost, koji čine prvi dio Temelja, preko drugog dijela s naslovom Ustrojstvo i uređenje društva, koji pak obuhvaća pet odjeljaka, a to su Brak i obitelj, Rad i zanimanje, gospodarstvo, država i zajednica naroda, ova knjiga daje osnovne postavke koje ostaju nepromijenjene i u promjenjivim crkvenim i društvenim prilikama suvremenog svijeta. U ovome novom izdanju pridodani su i bitni dijelovi socijalnih enciklika Solicitudo rei socialis iz 1987. godine, kada je autor umro i dijelovi iz enciklike Centesimus annus iz 1991. Na taj način ova je knjiga doista postala nezaobilazno djelo za svakoga koga u Hrvatskoj na bilo koji način zanima socijalna misao kršćana i Katoličke Crkve u svijetu.