Vijesti iz svijeta

Prehrambena kriza koja muči Niger, tijekom ljetnih bi mjeseci mogla postati još teža. Zbog velike suše koja je 2004. godine pogodila tu zemlju, te strašne navale skakavaca koji su uništili veći dio ljetine, Niger je danas na kraju snaga. Prema posljednjim podacima koje je objavila Organizacija ujedinjenih naroda, više od tri i pol milijuna trpi zbog gladi, što znači, otprilike, četvrtina pučanstva, a od toga je više od 800.000 djece. Govoreći u razgovoru za našu radio postaju o stanju u Nigeru, a posebice u područjima na kojima je nazočna organizacija 'Liječnici bez granica', Caterina Falomo, iz tiskovnoga ureda te organizacije, kazala je kako je u ovoj godini ta međunarodna organizacija ustvrdila doista potresne podatke. Početkom lipnja je u organizirane prehrambene centre primljeno više od 9000 neishranjene djece, što je tri puta više nego prošle godine. Osvrnuvši se potom na izvješće ove organizacije o prehrambenoj krizi u Nigeru, a koje je objavila krajem lipnja, Caterina Falomo je napomenula kako su podaci vezani uz neishranjenost zabrinjavajući još od listopada prošle godine. Pa ipak, unatoč tomu što su skladišta puna, a žitarice još uvijek nedostupne ljudima koji su u najtežem stanju, nakon devet mjeseci još se uvijek ne primjenjuje besplatna podjela hrane. Razlog je tomu politika o cijenama koju su primijenili glavni financijeri i ustanove Organizacije ujedinjenih naroda, kao i nigerska Vlada koja ne želi sniziti cijenu žitarica – objasnila je Falomo dodavši kako je sustav pomoći u hrani, kojim upravlja Vlada zajedno sa zemljama donatorima, propao, jer vodi računa isključivo o ekonomskoj stvarnosti, a ne gleda na žurne potrebe i probleme.
“Žene i muškarci nade“ – ovo je geslo izabrala uprava Papinskih misijskih djela za „Misijski listopad 2005.“ te Svjetski misijski dan, koji će se slaviti 23. listopada. Tom temom su nadahnuta i prateća pomoćna sredstva za animaciju i senzibiliziranje kršćanske zajednice. „Žene i muškarci nade“ naslov je i jedne videokazete, koja ističe pozitivne znakove koje sa sobom nosi svaka misijska stvarnost: od Crkve Gvatemale koja se stavila na stranu žrtava tridesetšestogodišnjega građanskog rata do dušobrižništva u zapadnom getu Chicaga; od misionara u Mozambiku zauzetih u rekonstrukciji nakon poplava 2000. godine do sestara u Albaniji koje žive u siromaštvu, ne samo materijalnom, nego i s neizvjesnom budućnošću. I još od barakaških naselja Bangkoka pogođenih drogom i prostitucijom do sudanskih izbjeglica koje se vraćaju nakon mirovnog ugovora, potpisanoga 9. siječnja 2005; od Malih Isusovih sestara na Kubi do biskupa iz Babahoya u Ekvadoru koji zajedno s ostalim radnicima radi na plantažama banana, čiji su vlasnici međunarodne kompanije. To su samo neke od prekrasnih priča o misionarima iz cijeloga svijeta, 'ženama i muškaracima nade', uvijek prisutnima na „prvoj crti“, kako bi svima donijeli uskrsloga Krista.