"L'Osservatore Romano" o blaženome Ivanu Merzu

U čitavome su svijetu duhovne pripreme za XX. svjetski dan mladeži, koji će se održati od 16. do 21. kolovoza u Kölnu, dosegle vrhunac. Bit će to prvi, veliki i s nestrpljenjem očekivani susret kršćanske mladeži s papom Benediktom XVI., a održat će se na temu «Dođosmo mu se pokloniti», koju je izabrao sluga Božji Ivan Pavao II. Nizom posebnih priloga, vatikanski dnevnik 'L'Osservatore Romano' prati, korak po korak, radosno hodočašće mladih prema tome izvanrednom događaju.
Tako je u današnjem broju predstavljen lik blaženoga Ivana Merza, koji je – kako stoji u članku – uzor ne samo za mlade hodočasnike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, već i za sve nove naraštaje Europe i svijeta. Mladi će hodočasnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u velikome broju doći u Köln, donoseći u svojim srcima svjedočanstvo svojega «prijatelja» i «vršnjaka» Ivana Merza – piše novinar Giampaolo Mattei – jer žele «upisati» Ivana u proslavu Svjetskoga dana mladeži, koji je on svojom mladenačkom intuicijom, na neki način, predvidio. I divno bi se osjećao, «krećući se u Bogu kao riba u moru», prema njemu vrlo dragome prikazu – napominje Mattei.
Nakon kratkoga Ivanovog životopisa, Mattei se pita: i to je sve? Da, to je sve – odmah odgovara – jednostavan, «normalan» život, ali koji je ušao u povijest Crkve XX. stoljeća. Ono što «najosnovniji» životopis neće nikada moći ispripovijedati jest «životopis duha». Što je tako izvanredno učinio taj mladić da je potaknuo Ivana Pavla II. na hodočašće u Banju Luku upravo kako bi ga proglasio blaženim? Što Ivan može reći danas? U čemu je njegova svetost? – upitao se nadalje autor članka te odmah odgovorio kako se Ivanova izvanrednost, originalnost i neodoljivost nalaze u upravo njegovoj običnosti. Da je Ivanova uloga temeljna, razumije se iz jedne vrlo jednostavne činjenice: kada je 1945. Titov komunistički režim došao na vlast, zabranio je čak spominjanje imena Ivana Merza. Njegov je lik bio nepodnošljiv za ateistički sustav – napominje nadalje Mattei.
Spomenuvši na posljetku kako je Ivanov život bio usredotočen na Euharistiju, molitvu i veliku pobožnost Majci Božjoj; kako je bila postojana njegova vjernost Papi i Crkvi, a izvanredno i skriveno njegovo kapilarno karitativno djelovanje, Mattei naglašava kako se doista ostaje bez daha pred veličinom ovoga mladića. I potom navodi riječi, prije tri godine preminuloga, teologa i bibličara Tommasa Federicija, kojima je izrazio svoje beskrajno divljenje: Lik i djelo Ivana Merza pobuđuju neopisivo iznenađenje čim im se približite. (…) U dodiru s njime, stvarno se ulazi u životnu razmjenu koju nije moguće izbjeći, i od koje nije moguće ne naučiti mnogo – napomenuo je ovaj teolog. Istaknuvši između ostaloga da velika europska kultura uopće ne poznaje Ivana Merza, Federici je upozorio kako bi valjalo objaviti sva njegova djela kako bi se svi katolici upoznali s njima.
Ivan, dakle, u Köln «nosi» - kako je u navodnicima napisao Mattei – program koji je živio. To je program katoličkoga djelovanja, koji vrijedi za sva vremena i sva područja. Otkrio je da je biti laik poziv na poslanje, i od toga je trenutka njegova velika težnja bila «nikada ne zaboraviti Boga» u svojemu apostolatu, kao mladića među mladima – zaključuje na koncu Giampaolo Mattei.