52. Festival igranog filma u Puli

52. Festival igr. Filma u Puli, svojom dugovječnošću spada među najstarije filmske manifestacije u Europi, a ujedno je i glavni nacionalni filmski festival hrvatskog filma. O ovogodišnjem festivalu i dosada prikazanim filmovima govori Boris Rotar.
Hrvatska se kinematografija polako oporavlja i ove će godine biti prikazano u zemlji sedam novih hrvatskih filmova, što je za jednu malu zemlju od četiri i pol milijuna stanovnika solidan broj. Međutim, riječ je o tome da slabašna kinematografija poput naše nije u stanju bez potpore Ministarstva kulture godine proizvesti do kraja gotov film. Iako je primjetna smjena naraštaja, pa se tako ove godine kao redatelj pojavljuje i glumac Filip Šovagović, Hribar, Nuić, Jurić, Matić, Hitrec, ali su sa svojim filmovima nazočni i stariji autori poput Radića ili doajena Hadžića, koji je snimio film i u svojoj 83. godini. Koliko je u Hrvatskoj teško snimiti svake godine film pokazuje i nepojavljivanje Brešana, Ogreste, Ostojića koji pokazavši se uspjelim autorima, ipak ne uspijevaju svake godine realizirati novi film. Naravno, riječ je i o kreativnosti koja svake godine ipak ne rađa uspjelo umjetničko djelo koje za razliku od književnog ili slikarskog zahtijeva daleko veća finacijska sredstva koja na žalost u kinodvoranama ne polučuju uspjeh. Čini se da je vrijeme velikih filmskih epopeja s propalom državom palo u zaborav i da je došlo vrijeme kad se filmom želi ovjekovječiti suvremeni život. Ove je godine tako čini se od sedam gotovo polovica hrvatskih filmova odlučila prikazati hrvatsku sadašnjost i s njezine smiješnije strane, uz naravno uvijek dobrodošlu ironiju naspram naših mentaliteta i sirovosti. Već i sami naslovi upućuju na komediografsku notu. Dva igrača s klupe, Pušća Bistra, Seks, piće i krvoproliće, Što je muškarac bez brkova, Lopovi prve klase, Snivaj zlato moje. Do sada su viđena dva domaća filma, od kojih je onaj scenarista i redatelja Dejana Šorka Dva igrača s klupe načinjen na fini način kao persiflaža naših, ali ne samo naših problema s haškim osuđenicima koji su izručeni ali još nisu i kojima pomažu u tom suđenju u ovom slučaju lažni svjedoci koje se instruira kako da lažno svjedoče umjesto nestalih pravih svjedoka. Za pukovnika Skoku zbog sličnosti svjedoče banjalučki Srbin i Hrvat s kamenjara koji su se borili na suprotnim stranama, a zajednički vole odbojku. Film je rađen iznijansirano, na opreci dijalekata, fizičkog antagonizma i smiješnih situacija u kojima su uvjerljive uloge ostvarili Goran Navojec kao Hrvat Ante, Borko Perić kao Srbin Duško i Tarik Filipović kao Antiša – pripadnik državne obavještajne zajednice koja je otela, zatvorila i potkupila male ljude da odigraju svoje uloge za tzv. visoku politiku. Redatelj ne spominje državu, ali su sve aluzije jasne, pa i na pukovnika Skoku koji je za neke heroj, a za neke zločinac. Odlična je i završna dosjetka kada ti novi lažni svjedoci za 100.000 eura odlaze na svoj novi posao; umjesto kao nekad na bauštele, u Zapadnu Europu gdje će vjerojatno odrobijati za taj novac oko osam godina. Ležiš, odmaraš, jedeš, a novac se kamati. Gdje za osam godina možeš uštedjeti toliko novca ironično pita Antiša svoje igrače s rezervne klupe. Ponešto ponegdje teatarske komorne atmosfere u prvom dijelu film neobičnim zapletima i raspletom i odličnom glumom drži gledaočevu pozornost do kraja, učinivši ovaj film vrlo dobrim početkom festivala. To se pak ne može reći za drugi nacionalni film Filipa Šovagovića Pušća Bistra, koji je nazvan filmom apsurda, ali nepovezanošću kadrova, nizom prijateljski naklonjenih glumaca koji su odglumili kolegi glumcu svoje uloge vjerujem i sami ne znajući što igraju, kojom svrhom, a i za koga doista to potvrđuje. Želeći eksperimentirati, redatelj je nakanio svog glavnog junaka pomalo iznerviranog inkasatora Tv pretplate uputiti na selo gdje bi trebao liječiti živce, ali upada u kaotičnost te tzv. Pušće Bistre. Nepovezanost radnje i odsutnost bilo kakvog smislenog događanja, priče koje nema, uvijek se može protumačiti suvremenim kaosom u kojoj su mnogi korumpirani, lažljivi, lijeni, seksualno devijantni i u kojem se sav taj galimatijas odvija posve ravnopravno i kaotično. No, da bi se to shvatilo ne treba ići u kino i platiti ulaznicu, jer to tada graniči s prijevarom ili mazohizmom. Iako kao drugi cjelovečernji film u Puli biva prikazan po jedan film laureat s nekog od filmskih festivala širom svijeta valja ustvrditi već po najavljenom da su to uglavnom filmske priče s glavom i repom o segmentu suvremenog čovjeka. Takav je i belgijski film Jean Pierre Dardenea Dijete pobjednik ovogodišnjeg Kanskog festivala i dobitnika Zlatne palme koji je zapravo odlično ispričana priča o životu nekoliko mladih s kriminalne margine zapadnoga ubrzanog društva. Tek rođeno dijete svoje mlade djevojke mladić prodaje za novac u žrvnju svakodnevnog preživljavanja koje si omogućava sitnim krađama, otmicom torbica s jurećeg skutera. Priča je to jednostavna o prijateljstvu, okrutnosti života i pronađenoj vjeri u ljubav. No festival je tek na početku, a o najboljima i nagrađenima izvjestit ćemo po njegovu završetku.