Revija o kulturi i društvu "Nova Istra"

Nova Istra, časopis je za književnost, kulturološke i društvene teme koji izdaje istarski ogranak Društva hrvatskih književnika. O temama iz prvog proljetnog broja govori Boris Rotar.
Časopis na samom početku objavljuje, njemu u spomen, fotografiju Ivana Pavla Drugog zadubljenog u čitanje. U nastavku su tiskane pjesme Zorana Kršula, Biserke Težački i najpoznatije već afirmirane pjesnikinje iz Đurđevca Božice Jelušić, nadahnute istarskim motivima. Od prijevodne književnosti objavljene su pjesme izraelskog pjesnika Amira Ota i također suvremenog albanskog pjesnika Ariana Leka, te priče Romualdasa Granauskasa koje je s litavskog prevela Mirjana Bračko uspjevši donijeti samosvojnu estetiziranu riječ tog vrsnog pripovjedača. Sabravši novelu 'Svjetlucanje mora' do dulje pripovijesti poput one «S leptirom na usnama». Prizori i stil izmjenjuju se od poetskog, ritualiziranog pripovijedanja do govornog jezika. Teme su Litva, podčinjenost njezinih ljudi. Poimajući mitološki svijet pisac ishodišnu točku vrijednosti nalazi u prošlosti. Dvije doktorandice književnosti pozabavile su se znamenitim romanom Milana Kundere 'Nepodnošljiva lakoća postojanja' i to posebno kao dijelu edipske mitske povijesti. Tako Jasna Gržinić vidi na taj način autorovu težnju da kroz likove Tomaša i Tereze pristupi drugim vremenskim ritmovima, različitim od onih u kojima smo prisiljeni živjeti kako bismo se oslobodili tereta mrtvog vremena koje satire i ubija. Mit, san i povijest tri su okosnice romana. Gdje su se daleki događaji povijesti zagubili u tami vremena, predaja se s njima veže i njeguje njihov dio; gdje je mit oslabio i želi se rasplinuti osloncem mu postaje povijest. Tako se iz nepodnošljive lakoće (ne)postojanja u povijesnoj tami totalitarizma režima onodobne Češke, autor preko glavnog lika Tomaša, obraća mitu, nečemu stalnom, postojanu regulativu društvenog morala, odnosno nečemu što svojim svjesnim i podsvjesnim porukama poput sna, primjerice, djeluje na savjest, a to je budno stanje čovjeka. Kundera piše o Češkoj predmnijevajući da je izostanak svakog oblika odgovornosti svojstven svim komunističkim društvima, jer ono što je zajedničko nije ničije, a tada se tragične posljedice neodgovornosti odražavaju na najnevinije pa traumatiziraju najosjetljivije dijelove društva kao što su intelektualci, istinski domoljubi i uništene seoske zajednice. Povjesničar književnosti Irvin Lukežić dao je opširan prikaz života i djela Frana Krste Frankopana u kojem je posebna vrijednost niz originalno pisanih pisama, pjesama i povijesnih svjedočanstava ispisanih, naravno, suvremenom hrvatskom transkripcijom. Opisujući njegovu smrt autor dokumentira veliku pobožnost Krstinu, posebno u posljednjem spisu Trumbita sudnjega dneva. Suvremena izvješća ističu «Čitavu je noć u posljednjim trenutcima života proveo u molitvi a i posluživao je kod zadnje mise, ali nije trebao mnogo uputa od kapucina, jer su manje znali od njega i s manje su žara molili nego on. Kajući se zadnje su mu riječi «Budite vjerni Bogu i caru do zadnjeg daha života!» Maja Polić u časopisu donosi i zanimljiv i pregledan popis znanstvenih napisa o Franji Petrisu, kako je, čini se prema istraživanjima, pravo prezime Petrićevo te o Matiji Vlačiću. Vrlo je zanimljiv i rad akademika Nedjeljka Fabrija o estetici europske glazbe u hrvatskoj literarnoj praksi, što on prati od pjesnika Mihalića, Gjalskog, Krleže, Nazora, Begovića, Josipa Eugena Tomića, Slobodana ali i Vjenceslava Novaka. Pri kraju svog rada Fabrio ističe: U korpusu ekspresivnih muzičkih djela posebnu pozornost beletrista koji promišlja glazbu po prirodi stvari privlači vokalna odnosno vokalno-instrumentalna skladba i to onda kada glazba slijedi (ali i ne mora) ekspresivne intencije teksta. Udvostručenje ekspresija, one glazbene i one književne, nerijetko dovodi do takve vokalno-instrumentalne umjetnine koja u trenutku svoga postanka postaje nositeljicom ne više izvanmuzičke priče već ekspresijom određene povijesti. Kao primjere navodi Marseljezu u finalu 'Alons enfants' Ive Vojnovića, ili budnicu Još Horvatska ni propala dok mi živimo u finalu 'Posljednjih Stipančića' Vjenceslava Novaka. Ovo je izbor iz niza kritičkih pristupa i osvrta ovog odlično uređenog, ovoga puta izrazito književnog, časopisa.