Papa primio biskupe Papue Nove Gvineje

Papa Benedikt XVI. primio je danas dopodne u audijenciju prvu skupinu biskupâ iz Papue Nove Gvineje, u pohodu "ad Limina". U toj zemlji, koja je po državnome uređenju parlamentarna monarhija, unutarnje stanje nije jednostavno, a Crkva je zauzeta na području inkulturacije Evanđelja i društvenoga napretka stanovništva, koji su uglavnom zemljoradnici. Oko pet i pol milijuna stanovnika, smještenih na komadiću zemlje u jugozapadnome dijelu Tihoga oceana, govori sedam stotina jezikâ i dijalekata. Papua Nova Gvineja zemlja je velikih opreka u kojoj je Crkva počela djelovati sredinom XIX. stoljeća. Bio je to tragičan početak, koji je monsinjora Epallea, koštao života. Bio je prvi koji je, 1845. godine, pokrenuo misiju na Salomonovim Otocima, ali je ubijen godinu poslije. Na njegovoj prolivenoj krvi, tijekom desetljećâ koja su uslijedila, utemeljili su se pastoralni rezultati proistekli iz poduzetnoga duha Misionarâ Presvetoga Srca, potom otaca Družbe Marijine, a onda i redovnikâ Inozemnih misija iz Milana. Godine 1889. u britanskoj Novoj Gvineji ustanovljen je prvi apostolski vikarijat, i iz te je prve strukture mlada Crkva 1953. godine zaredila prva dva domorodačka svećenika. Ostatak je povijesti aktualan, a u nju su uključena dva pohoda hodočasnika mira, Ivana Pavla II., 1984. i 1995. godine. Drugi je pohod imao svoj vrhunac u beatifikaciji sluge Božjega Toa Rota. Oko milijun i tri stotine tisuća katolika, odnosno 22% cjelokupnoga pučanstva, koji danas žive u Papui Novoj Gvineji - sa svoje 342 crkve i više od tisuću svećenika i redovnica – predstavlja većinsku religijsku skupinu, u odnosu na ostale, protestante i sljedbenike panteističkih religija. Religijska podijeljenost je odraz one rasne, prema kojoj, u zemlji bogatoj slojevima bakra, zlata, srebra, te plodnom zemljom za brojne vrste uzgoja, zajedno živi 300 etničkih skupina. Upravo se intenzivno iskorištavanje nalazišta bakra na otoku Bougainvilleu, 1989. godine pretvorilo u snažan oružani sukob. Tamošnje pučanstvo, isključeno iz prihoda od rudnika bakra, te pogođeno velikom štetom na okolišu, prouzrokovanom upravo vađenjem bakra, udružilo se u pokret koji je 1990. godine objavio neovisnost otoka, idući tako u susret snažnoj represiji koja je zbog teškoga kršenja ljudskih prava privukla pozornost međunarodne organizacije Amnesty International. Godine 2001. potpisan je mirovni sporazum koji otoku daje široku autonomiju i mogućnost održavanja referenduma o osamostaljenju do 2015. godine. Crkva djeluje u takvoj političkoj situaciji, i s gospodarstvom koje bitno ovisi o obrađivanju zemlje u kojemu radi 80% aktivnoga pučanstva, ali ga nadziru strane industrije. U srpnju 2004. godine, na općoj skupštini lokalne Crkve sastavljen je dokument u kojemu su glavni prioriteti obiteljski život, mladi, obrazovanje i borba protiv side. Tako se sadašnjost i budućnost kreću putovima koje je papa Wojtyła još 2001. godine istaknuo apostolskom pobudnicom 'Ecclesia in Oceania' (Crkva u Oceaniji), prvom, između ostaloga, koju je Sveti Otac poslao putem Interneta. Ivan Pavao II. potaknuo je tada tamošnje biskupe na žurnu skrb o odgoju klera. Budućnost Crkve u Oceaniji velikim dijelom ovisi upravo o tome, jer Crkva ne može djelovati bez sakramentalnoga svećeništva, i bez dobrih svećenika – upozorio je Ivan Pavao II.
Sveti je Otac danas dopodne primio i zambijskoga predsjednika Levyja Patricka Mwanawasa, zajedno sa suprugom i pratnjom. Papa Benedikt XVI. nekoliko se minuta s Predsjednikom zadržao u privatnome razgovoru, a potom je primio i Predsjednikovu pratnju.