Razmišljanja uz liturgijska čitanja 12. nedjelje kroz godinu

Uz liturgijska čitanja 12. nedjelje kroz godinu razmišlja don Dario Tićić:
Prorok je čovjek na meti. Od ljudi uzet, za ljude se postavlja, da bi kao taj isti čovjek, mogao pomoći braći i sestrama. On je prenositelj Božje poruke. Razumije znakove, on ih tumači, štoviše i sam je znak. Ljudi ga prihvaćaju kao Božjeg čovjeka, ali mu se i protive jer traži ono Božje koje se ponajčešće ljudima ne sviđa. Zato Jeremija zapisa ove riječi: «Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti. Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad» (Jr 10,13). Strašne su ovo riječi. Ipak, milijuni već večeras i na ovim riječima kliču «Riječ je Gospodnja». O čemu je zapravo riječ? Kako razumjeti da je čovjek prorok, onaj kojega se prihvaća, ali i onaj kojega su ljudi spremni ubiti, kao što su se spremali umoriti Jeremiju bacivši ga u prazan zdenac. Učinili su to ljudi kojima nije odgovarala poruka i ton njegovih riječi, Božjih zapravo riječi, kojih je prorok samo prenositelj! Budući da se prorok pouzdaje u Gospodina Boga, čitavim svojim bićem biva izbavljen, oslobođen, spašen. Tako njegove riječi bivaju potvrđene kao iskreno Božje htijenje koje Bog, po proroku, šalje narodu. Bog je gospodar naših života. Mi se u nj pouzdajemo! Ljudska povijest «išarana» je mnogim događajima koji nam govore o ljudskoj krhkosti i ograničenosti. Čovjek je biće nestalno, nikada nema mira, nikada nije zadovoljan, zna mrziti, biti ljubomoran, druge kritizirati, razapinjati na križ... a za sve nas, i to sve ovakve kako sam gore naveo, Isus umrije! Božja se milost upravo po njemu razlila na sve ljude. Po Adamu je ušao grijeh u svijet, a po Isusu Kristu, novom Adamu dala nam se milost! Živjeti u Kristu znači živjeti u vjernosti i milosti. To ne znači živjeti u oblacima, nego biti na zemlji duboko svjestan Neba, i to Neba pisano velikim slovom! Toga je Pavao bio veoma svjestan i dosljedan! Ima trenutaka u životu kada nečija šutnja govori glasnije i jače od mnoštva izgovorenih riječi. I Isus nas danas u Evanđelju želi ponukati da ga se ne bojimo pred ljudima. Svjedočiti za Isusa nekada je bilo izvor mučeništva. Rimsko je kamenje obliveno svjedočanskom krvlju mučenika i svjedoka za Isusovo ime. «Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti» (Mt 10,26) Priznajmo večeras svi! Svi smo zabrinuti, što ćemo sutra, kako ćemo prekosutra? Što donose nadolazeći dani, uvijek u napetosti, žurbi, rokovima, stresovima... «A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene». Satiremo jedni druge, gledamo uglavnom sebe, postajemo bezosjećajni za tuđu nevolju. Od kršćanstva ponekad nosimo samo ime... pozvani smo biti svjedoci ne samo riječima, krvlju nije, hvala Bogu, potrebno, nego i djelima. Da drugi vide da smo Isusovi. Teško se oteti dojmu da je to važnije nego ikada do sada.