U sklopu ovogodišnjeg međunarodnog znanstvenog, književnog, teološkog i izdavačkog
djela programa 15. Marulićevih dana, posvećenom ocu hrvatske književnosti koji se
održavao u zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu u organizaciji Društva
hrvatskih književnika, Društva prijatelja kulturne baštine Split, Književnog kruga
i HAZU te Općine Podstrana od 22. do 24. travnja sudjelovalo je petnaest stručnjaka
iz Hrvatske, Španjolske, Francuske, Vatikana i Kanade. Sudjelujući na zasjedanju Međunarodnoga
znanstvenog skupu o hrvatskom pjesniku, katoličkom humanistu i vjerniku govorio je
doc. dr. don Mladen Parlov s Teološkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, te ravnatelj
Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Govoreći na temu Marulićev govor o Duhu Svetome
u kontekstu kasnosrednjovjekovne pneumatologije dr. Pavlov je kazao kako za vrijeme
čitavoga srednjega vijeka djelovanje i iskustvo Duha ne igraju veliku ulogu niti u
sustavnoj teologiji niti u mistici. Ne izrađuje se poseban teološki traktat, De Spiritu
Sancto, nego se određene pneumatološke teme obrađuju u drugim različitim kontekstima.
Izvan spekulativne teologije, koja uglavnom tumači tradiciju, određene pneumatološke
naglaske susrećemo u ambijentu koji je kritički nastrojen prema službenoj Crkvi te
kod nekih reformatora stvarnosti Crkve (slučaj Joakima da Fiorea, 1135-1202). No,
treba reći da je srednji vijek i na kršćanskom zapadu razdoblje bogato duhovskim gibanjima
i plodovima. U tom razdoblju nastaju najljepše molitve i himni o Duhu Svetome (Veni
Creator Spiritus). Stoga, naglasio je Parlov, naravno da drugačije nije moglo biti
ni u slučaju Marka Marulića. I on je u skladu s teološkim i duhovskim gibanjima svoga
vremena. Duhu Svetome ne posvećuje cjeloviti traktat, nego o Duhu govori u kontekstu
drugih tema, osobito eklezioloških. Mjerodavnošću Svetih pisama dokazuje božanstvo
Duha Svetoga, a na tragu franjevačke teologije Duha smatra kao uzajamnu ljubav Oca
i Sina. Od darova Duha naglašava osobito dar rasvjetljenja i dar ljubavi po kojima,
uz druge darove, Duh u Crkvi nastavlja Kristovo djelo spasenja. Čini se da je Marulić
- laik imao duboko iskustvo Duha i duhovnih stvarnosti jer se je, poput drugih velikana
Duha svoga vremena, osjetio potaknut da živom i pisanom riječju poradi na duhovnoj
obnovi grada u kojem je živio. Parlov je zatim istaknuo kako srednjovjekovnu duhovsku
i teološku misao karakterizira ideja dvaju zakona (duas leges): osim javnog zakona
crkvenih kanona, postoji i osobni zakon upisan darom Duha Svetoga u srce. Osobni je
zakon iznad javnoga. Taj je zakon sam Duh Božji, a koga Duh Božji vodi, taj se ravna
po Božjem zakonu. U ovom se razdoblju budi interes za karizme, no ne u pavlovskom
smislu, u smislu služenja bližnjemu, tj. u cilju izgradnje zajednice. Karizme se shvaćaju
kao duhovna oprema za bolje postizanje svetosti, odnosno spasenja duše. Ti su darovi
procvat bogoslovnih kreposti. Osobitu pozornost privlačio je dar proroštva, odnosno
propovijedanja (primjer sv. Bonifacija, Brune, Franje, Hildegarde iz Bingena, Katarine
Sijenske, Brigite Švedske, Ivane Arške). Postoji određena autonomija proročkog nadahnuća
koja se drži načela: mrtvljenjem, pokorom čovjek dobiva vlast propovijedi (per virtutem
mortificationis pervenitur ad licentiam praedicationis). Prema otačkoj i srednjovjekovnoj
predaji dar proroštva temelji se na dubokom poniranju u Božju riječ (lectio divina),
u Sveto Pismo i na mističnom uranjanju u nauku spasa, u teologiju. – kazao je dr.
Parlov.