Recenzija knjige "Ustanite, hajdemo", Ivana Pavla II

„Ustanite, hajdemo“ naslov je knjige Ivana Pavla Drugog. O knjizi Boris Rotar.
U prvom dijelu knjige uspomena Papa se prisjeća svog zaređenja 1958. u komunističkoj Poljskoj i niza ljudi i mjesta poput Wavela, Gospe Čenstohovske kojima izražava zahvalnost za znakovito i znalačko uvođenje u biskupstvo. Prisjeća se racionala, posebnog palija koji osim krakovske kao povlasticu imaju pravo koristiti još samo četiri biskupije u cijelom svijetu. Prsten mu je bio poput zaručničkog znaka, nijemog svagdanjeg upita da li je posve predan svojoj zaručnici Crkvi ali ga je doživljavao i kako kariku u lancu nasljedstva nastojeći da bude očvrsnuta Božjom snagom. Proglašen jednim od globalnih komunikatora otkriva tajnu u slušanju ljudi kojima navješćuje Radosnu vijest “Nasuprot današnjoj velepoplavi riječi, slika i zvukova, bitno je da se biskup ne da zaglušiti. Mora osluškivati Boga i slušati svoje sugovornike uvjeren da smo svi povezani jednim te istim otajstvom Božje riječi spasenja.”Znalo se govoriti da je svecima proglasio velik broj ljudi, a ovako je još 1970. pozivajući se na 'Lumen gentium' zapisao da iako je povijest spasenja povijest svega naroda Božjeg ta povijest teče također kroz život svakog čovjeka. Bitna je značajka svetosti u ovome: svetost je uvijek vezana uz osobu i svatko je od nas pozvan na poseban i neponovljiv način. U vrijeme biranja novog Pape podsjetimo se. Za Wojtilu je njegov biskupski štap s raspelom, koji je bio replika štapa Pavla VI. vidio kao označnicu skrbi, vodstva i odgovornosti. Skrbi za potrebe ljudi, vodstva kao nasljedovanja Krista. Značenje hodočašća kao učvršćenja vjere opisao je primjerom kada je u Pojskoj oduzeta procesiji slika čudotvorne Gospe, a hodočašće je nastavljeno s praznim okvirom. Poruka je naravno bila još očitija i narod je u okviru lišenom slike čitao nijemi znak o nedostatku vjerske slobode moleći se još gorljivije za nju. Kako je trajalo dva i pol desetljeća, među Poljacima je to hodočašće urodilo ogromnim učvršćenjem vjere, nade i ljubavi. Koju će posebnu notu u obrazovanju naglasiti novi Papa. Wojtyła je isticao personalizam koji je proučavao studirajući filozofiju. Svaki je čovjek nedjeljiva osoba i zato nikad a priori ne mogu smisliti posebnu vrstu odnosa koji bi odgovarao svima, nego taj odnos moram, takorekoć, svaki put učiti od početka. Zanosio se ogromnim mnoštvom ljudi u Manili na Filipinima i Koreji namrijevši novom nasljedniku veliku zadaću lapidarno je izrazivši jednom rečenicom. „Azija – to je naša zajednička zadaća za treće tisućljeće“ Najvećim bogatstvom biskupa držao je sakramente ističući kako uz navještaj riječi „dijeljenje sakramenata je prva biskupska dužnost kojoj moraju biti podređeni svi drugi njihovi poslovi. Sve u biskupovom žrtvovanju za čovjeka u Kristovoj službi mora služiti toj dužnosti.“ Piše kako je silno volio pastirske pohode jer su mu omogućavali izravan dodir s ljudima. Kako izdržati i boriti se s bolešću pokazao je i sam no u slabosti bolesnih vidio je snagu koja se objavljuje – snagu milosrđa jer bolesnici na neki način “pobuđuju”, kako je pisao, milosrđe. Svojom molitvom i žrtvom ne samo smjerno ištu milosrđe nego “otvaraju prostor milosrđu.”Kao svoje znanstveno radilište uobličuje intelektualni put od književnosti ka metafizici koja ga je dovela do fenomenologije. Zapisao je da je oduvijek volio pjevati posebno s mladima. U vrijeme Varšavskog ustanka najviše je volio pjevati Crvene makove na Monte Cassinu i Prvu brigadu a uz oganj izviđačke i narodne. Za staropoljske pjesme o Božiću i Uskrsu držao je da sadrže cijelu kršćansku teologiju. Nasljednicima je ostavio i misao da je potrebno mnogo mašte kako bi naučili razgovarati o vjeri i temeljnim pitanjima za čovjeka. Bio je vrlo ponosan kada se na posljednjem hodočašću u Španjolskoj povjerio mladima kako se 56 godina, od kada se u 26. zaredio, isplatilo žrtvovati za čovjeka u Kristovoj službi. Imponiralo mu je njihovo glasno dovikivanje i ponavljanje “Isplati se. Isplati se! Sam je cijenio riječi kardinala Wyszynskog koji mu je pri biskupskom ređenju na Jasnoj Gori rekao kako mu križ oko vrata Crkva stavlja pozivajući ga da na križu umre samome sebi. Bez toga nema punine svećenstva. Završava knjigu i napisom za kardinalski zbor koji bi prema njemu trebao očitovati načelo suradnje i uzajamnog učvršćenja u vjeri. Zapisao je da su ti viri cardinales posebno bliski u osjećaju odgovornosti i bezuvjetnoj spremnosti za svjedočenje vjere pa ako je nužno i do prolijevanja krvi. Podsjetio je da je prema krvi mučenika i grimizna boja njihove odjeće. Najvećim apostolovim nedostatkom držao je strah za koji je vjerovao da dolazi zbog nedostatka pouzdanja u Učiteljevu snagu i to je “ono što stiska srce i steže grlo” zapisao je. Strahom prisiliti na šutnju prva je zadaća bezbožničke strategije, zapisao je pozivajući svoju subraću da daju prednost vjeri u cijelome životu i radu, smjeloj i bez straha, prekaljenoj u kušnji, vjeri spremnoj nesebično prihvatiti svaki Božji poziv. Prisjetimo se da je Papa braću u biskupstvu pozvao Isusovim riječima iz Getsemanskog vrta. Ustanite, hajdemo, uzdajući se u Krista koji će nas na putu pratiti. Kardinalima koji će odabrati njegova nasljednika uputio je ove riječi.”Što su spremniji biti na pomoć drugima, time ih više utvrđuju u vjeri i, dosljedno tomu, sposobniji su prihvatiti veliku odgovornost za izbor, po nadahnuću Duha Svetoga, onoga koji će preuzeti na se Petrovu službu.