Pouka Ivana Pavla II o Drugom svjetskom ratu

Nakon pola stoljeća, pojedinci, obitelji i narodi, još uvijek se sjećaju onih šest strašnih godina: sjećanja su to na strahove, nasilje, krajnju oskudicu, na smrt; to su i dramatična iskustva bolnih razdvajanja, življenih u potpunome uskraćivanju sigurnosti i slobode; to su neizbrisive traume prouzrokovane beskrajnim pokoljem – ovim je riječima Ivan Pavao II., prije deset godina, dok je svijet gledao na svršetak Drugoga svjetskog rata na simboličnoj udaljenosti od 50 godina, započeo svoju poruku posvećenu obljetnici 8. svibnja 1945. godine. Na dvadeset i tri stranice razmišljao je o strahoti i utisnuo u sjećanje bijedu tih 72 mjeseca. Ta je poruka, međutim, i osvrt na potresnu stranicu povijesti koja je za Papu koji je došao iz Poljske, prije svega bila jedna stranica života. Drugi svjetski rat označio je preokret za suvremeno čovječanstvo – stoji u poruci. Prolaskom vremena sjećanja ne smiju izblijedjeti; već trebaju prije svega postati ozbiljna pouka za naš naraštaj, kao i za one buduće. Održati sjećanje živim naša je točno određena dužnost – dodao je nadalje Ivan Pavao II., jer razdoblje između 1939. i 1945. godine sadrži krv desetaka milijuna ubijenih, ranjenih i nestalih. Ogromna mnoštva obitelji bila su primorana napustiti zemlju za koju su bili stoljetno vezani; ljudske sredine i spomenici puni povijesti bili su razoreni, gradovi i sela potreseni i svedeni na ruševine – primijetio je Papa. Ali zbog čega je strahovita mora rata – koja se za zemlje na Istoku, pod jarmom drugoga totalitarizma, u stvari nastavila sve do 1989. godine – imala takav nevjerojatni rušilački razmjer? – upitao se Ivan Pavao II., te dajući odgovor istaknuo – Jer je to bila mobilizacija mržnje. Iz te su mržnje, potaknute rasnom propagandom, nastali koncentracijski logori, koje je Ivan Pavao II. nazvao "paklenima". Auschwitz, uz brojne druge koncentracijske logore, ostaje dramatično rječiti simbol posljedica totalitarizma – odlučno je ustvrdio Papa, te dodao kako se u to vrijeme, nažalost, nije shvaćalo kako se gaženjem slobode, postavljaju preduvjeti za opasno srljanje u nasilje i mržnju, koji su pak predznaci 'kulture rata'. Nije se također shvatilo da se društvo dostojno čovjeka ne gradi na njegovome uništavanju, represiji i diskriminaciji – napomenuo je Papa. O tome kakvu društvenu i političku pouku daju ovi događaji od prije 60 godina našim suvremenicima, Ivan Pavao II. nema dvojbi. Rat nije u stanju dati pravdu – napisao je. Kultura mira se gradi odbijajući, na samome početku, svaki oblik rasizma i nesnošljivosti, zatim ne popuštajući ni na koji način rasnoj propagandi, nadzirući gospodarske i političke prohtjeve, odbacujući odlučno nasilje i svaku vrstu iskorištavanja … Pošten i strpljiv razgovor koji poštuje prava i težnje sudionikâ može otvoriti put do mirnoga rješenja najslojevitijih situacija – primijetio je. Pouka iz ovih događanja stiže i vjernicima bilo koje vjere. Val boli koji je ratom obuhvatio zemlju, potaknuo je vjernike svih religijâ da svoja duhovna sredstva stave u službu mira – ustvrdio je Ivan Pavao II. te dodao kako je svijet svjedok da se nakon ratne tragedije, u savjesti vjernika različitih religijskih vjeroispovijesti, rodilo nešto novo; oni se naime osjećaju odgovornijima za mir među ljudima i počeli su međusobno surađivati. Svjetski dan molitve za mir u Asizu, 27. listopada 1986. godine, javno je posvetio to ponašanje sazrjelo u patnji. Unatoč tomu, još ima onih koji pripremaju rat; s jedne strane podupirući mržnju, a s druge prodajući oružje – primijetio je na koncu Ivan Pavao II., te se obratio potom mladima napominjući kako je njima povjereno poslanje otvaranja novih putova bratstva među narodima. A od svih je kršćana zatražio da osjete potrebu za novim srcem, koje je sposobno poštivati čovjeka i promicati njegovo istinsko dostojanstvo, kako bi poveli čovječanstvo do 'obećane zemlje mira' – napomenuo je na koncu poruke Ivan Pavao II.