Recenzija knjige kard. Ratzingera "Vjera, istina, tolerancija"

Nakon izbora kardinala Josepha Ratzingera za papu, mnogi su posegnuli za njegovim knjigama tražeći u njima odgovore na brojna pitanja kojima se sadašnji Papa bavio i kao sveučilišni profesor i kao predsjednik Kongregacije za nauk vjere. O odnosu i prožimanju kulture i vjere u knjizi novoga Pape, "Vjera, istina, tolerancija", govori Boris Rotar.
U svim poznatim povijesnim kulturama religija je bitan element i njezino središte. Religija određuje sklop vrijednosti, a time i unutrašnji organizacijski sustav kultura. S vremenom kršćanska vjera i neka druga religija pronalaze tendenciju da se sjedine. Inkulturacija pretpostavlja za autora potencijalnu univerzalnost svake kulture. U svim je kulturama na djelu jedna ljudska bit i u njoj mora živjeti zajednička istina našeg čovječstva koja je usmjerena prema sjedinjenju. Visina neke kulture pokazuje se u njezinoj otvorenosti za davanje i za primanje i u njezinoj razvojnoj snazi i sposobnosti čišćenja tako da po tome postaje sukladnija s istinom i s ljudskim bićem. No, svijet se ne može razumjeti niti se može ispravno živjeti ako pitanje o onome što je božansko ostane bez odgovora. Jezgra velikih kultura jest u tome da tumače svijet dovodeći u red odnos prema onome što je božansko. Samo iz skrivene dodirnutosti naših duša istinom objašnjava se temeljna otvorenost sviju prema svima i na taj se način objašnjavaju bitne podudarnosti kojih ima i među najudaljenijim kulturama. Novi je Papa rezolutan i u utvrđivanju činjenice da je i sama vjera kultura. Jednostavno time što ona govori čovjeku tko je on i kako treba početi bivati čovjekom, vjera stvara kulturu, ona jest kultura. Ako je tome tako onda je ona i vlastiti subjekt tj. zajednica života i kulture, ona zajednica koju nazivamo «narod Božji». Tko stupa u Crkvu ulazi u vlastiti subjekt kulture koji ima svoju vlastitu povijesno izraslu i mnogostruko uslojenu međukulturalnost. I sada Ratzinger spominje vjeru tvrdeći da se bez svojevrsnog egzodusa, kako piše, tj. bez preokreta života u svim njegovim odnosima, ne može postati kršćaninom. Vjera nije privatni put k Bogu. Ona vodi u krilo naroda Božjeg i u njegovu povijest. Još od Pilatova pitanja «Što je istina?» kada se nameće da je ona nadomještena odlukom većine, postoji tvrdnja da ne postoje istine kao zajednički dostupne i obvezujuće veličine. Tako se tvrdi i da je kultura suprotstavljena istini, i taj relativizam koji kao osnovni osjećaj prosvijećena čovjeka dopire daleko - i do teologije, i to Ratzinger drži najdubljim problemom našeg vremena. Mnoštvo kultura postaje, dakle, dokazom relativnosti sviju njih. Koliko je Benedikt XVI. protivnik relativizma govore i svima nama poznate riječi o tome, kako u govorima i prije, a i nakon inauguracije. Istina je zamijenjena praksom, piše on. Ne znamo što je istina, ali znamo što nam je činiti. Dovesti bolje društvo, ili kako on ironično kaže - želimo dovesti kraljevstvo, kako je iz Biblije, ali u profano–utopijskom kontekstu uzeta ta riječ. Ipak on vjeruje da se u samoj ljudskoj biti nalaze utemeljeni susret kultura i postupno srašćivanje pojedinih povijesnih prostora u jednu jedinu povijest čovječanstva. Ni današnja tehnička civilizacija ne pomaže da se posve unificira religijski kozmos. Na djelu je proces da se kršćanska vjera kao europska kulturalna baština odbacuje radi vlastite autentičnosti i ponovno se uspostavljaju poganske religije. No, u isto vrijeme strastveno se prihvaća i koristi tehnika, mada ni ona nije ništa manje zapadna, piše Ratzinger. Ono adventsko, veliko iz starih religija što tjera naprijed propada, a zadržava se samo ono magijsko što obećava moć za ovladavanje svijetom. To sada u potpunosti određuje život ljudi. Tako religije gube svoje dostojanstvo i sve više Europljana, u kojima se lomi njihova kršćanska vjera, usvajaju te iracionalne sile i na djelu je poganizacija. To je pogrešan način susretanja kultura, jer se na koban način povezuju racionalizam i iracionalizam. Ipak u britkoj i analitičkoj raspravi o susretu vjere religija i kultura, Ratzinger zaključuje kako se uzduž i poprijeko i kroz sve kulture provlači znanje o upućenosti čovjeka na Boga i na ono što je vječno, a to je znanje o grijehu, pokori i oproštenju, znanje o zajedništvu s Bogom i o vječnosti života i na kraju o temeljnim ćudorednim odredbama kako su one uobličene u Dekalogu. Nije potvrđen, zaključuje današnji Papa, relativizam, nego jedinstvo čovjekova čovječstva i njegova zajedničarska dodirnutost istinom koja je veća od nas.