Uz liturgijska čitanja V. vazmene nedjelje razmišlja don Mislav Hodžić

«Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!» Ove riječi izgovara Gospodin u noći Velikoga četvrtka gledajući duboko i jasno srca svojih učenika prije rastanka. Velika je Isusova ljubav i briga za učenike kada i u trenutcima dok je njemu samome najteže on tješi i hrabri apostole. Apostoli su strepili pred nadolazećim trenutcima. Znajući kako su dani provedeni u Galileji i Palestini bili ispunjeni sigurnošću, mirom i Božjim čudesima samo zato jer je Isus bio s njima, nisu mogli lako prihvatiti nagovještaj da dolazi trenutak kada ga više neće vidjeti tjelesnim očima. Mislimo ponekad kako je njihovo vrijeme bili privilegirano jer su ga gledali i slušali, s njime jeli i putovali, bili svjedoci njegovih susreta s ljudima, riječi i djela, propovijedi i čudesa. A Isus već njima raspršuje misli o njegovoj odsutnosti i nestanku iz njihovih života i kaže im na kraju: «Zaista, zaista kažem vam: tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim k Ocu». Njegovo je obećanje da će nastaviti djelovati u onima koji mu budu pripadali, koji njemu povjere svoje živote, koji živom vjerom odgovore na njegove riječi. I bez obzira što ga ne vidimo, Gospodin živi u svojim učenicima. Ni vjetar ne vidimo, on je neprimjetan i skriven našim očima, ali kad opazimo da se grane pomiču, da se lišće podiže s poda znamo da je zapuhalo jer gledamo učinak njegova djelovanja. Tako će biti sa svakim koji ostane vjeran Gospodinu. Ne zaboravlja Isus one koji mu predadoše svoje živote, ne zaboravlja svoju Crkvu i iako nevidljiv ostaje zauvijek prisutan i živ. On je jedini Put u blaženstvo nebesko, on je jedina Istina u svijetu laži, on je Život po kojemu smo sazdani i bez kojega ne bismo imali života u sebi. Mnogi su nakon povratka pape Ivana Pavla II. u nebesku domovinu osjetili nekakav nemir jer smo ostali bez dragoga nam Pastira i pitali se kakvo li će biti lice Crkve, kojim ćemo putem sada krenuti? Molitva je ovih dana snažno povezala kršćane u jedno srce i jednu dušu i Onaj koji je želio i ustanovio svoju ljubljenu zaručnicu, svoju Crkvu, podario nam je novoga Papu Benedikta XVI. Nisu njega ljudi izabrali nego sam Gospodin preko svojih kardinala. Radujemo se sutrašnjem danu u kojem će Papa primiti Petrov palij i Ribarov prsten kako bi u ime Kristovo vodio vjernike upravo Kristu. Kad Gospodin bira, bilo u Crkvi bilo u našemu životu, onda uvijek bira ono što je za nas najbolje. Gospodin vodi Crkvu i naše živote; vodi ih k sebi. Izaberimo i mi Krista Kralja i Prijatelja svaki dan svojega života te u živoj vjeri činimo djela Božja, služimo mu radosno u poniznosti i u ljubavi.