Razmišljanje nadbiskupa M. Vidovića povodom izbora novoga Pape

U prigodi izbora novoga Petrova nasljednika donosimo razmišljanje o Petrovoj službi apostolskog nuncija u Bjelorusiji ninskog naslovnog nadbiskupa Martina Vidović a:

Izabran je jučer novi rimski biskup, novi papa odnosno Petrov nasljednik i Kristov namjestnik na zemlji, sluga slugu Božjih: Benedikt XVI. Biti papa nije zanat ili struka, nego služba i poziv u Crkvi i za Crkvu i svijet. Zajedno s Petrom i preko njega bio je upitan tri puta i Petrov današnji nasljednik Benedikt XVI.: »Ljubiš li me više nego li ovi?« ( Iv 21, 15). I on, Benedikt XVI., u Petru reče: »Gospodine, ti sve zna š. Tebi je poznato da te volim«. Služba je to i poziv koji zahtijevaju veću ljubav od one koju imaju drugi. U Petru je i današnjemu njegovu nasljedniku Benediktu XVI., rečeno: »Pasi janjce moje« ( Iv 21, 21, 15). »Pasi ovce moje« ( Iv 21, 16. 17). Povjerena mu je, dakle, služba pastira Kristova stada. Za jedno s Petrom i preko njega i novi je, upravo izabrani papa Benedikt XVI. na Kristov upit učenicima što oni misle o Njemu, odgovorio ovako: »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga « ( Mt 16, 16). I njemu, Benediktu XVI., Krist u Petru također reče: »Blago tebi ... jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga« ( Mt 16, 17 – 19). Zajedno s Petrom i preko njega sam je Krist sadašnjemu Petrovu nasljedniku, slugi slugu Božjih Benediktu XVI. uputio poziv da u ove dane, u ove naše dane, bude Petar, to jest Stijena, na čijoj će vjeri On, Krist, nastaviti graditi svoju Crkvu i na početcima trećega tisućljeća kako je vrata paklena ne bi nadvladala, i kako bi mogao posjedovati ključeve Kraljevstva nebeskoga, vežući i razrješujući i na zemlji i na nebesima (usp. Mt 16, 18 – 19). Govorimo o karizmi Petrove službe u Crkvi i za Crkvu, i to n e samo u početcima nego sve do konca svijeta: o karizmi čvrstoga jamstva istinâ vjere Crkve i ključeva Kraljevstva nebeskoga. Govorimo o karizmi koja traje već dva tisućljeća. Poslije Petra dođoše Lino, Kleto, Klement, Evarist i mnogi drugi, njih ukupno 263, sve do Pavla VI., Ivana Pavla I. i Ivana Pavla II., te jučer do Benedikta XVI. Bog, vječni pastir svojega puka, koji njime ravna i upravlja očinskom skrbi, jučer je svoju Crkvu i svijet obdario novim darom: darom zvanim papa Benedikt XVI. Crkva je molil a za dar i primila ga je. Radostna zbog toga dara, sada zahvaljuje i blagoslivlje Boga, Njega od koga njoj i svim ljudima dolazi svaki dobar dar, svaki savršen poklon (usp. Jak 1, 17). Radostna, jer je ponovno s njom onaj koji će nju i sav svijet prosvjetljivati istinom Evanđelja i izgrađivati svjedočanstvom vlastitoga života. Ali svaki dar je zapravo i odgovornost. Zato su prve riječi novoga Petrova nasljednika, koje je upravio Gradu i svijetu, bile snažan poticaj na molitvu i svjedočanstvo o potrebi molitve. Reče: »Preporučam se u vaše molitve!« Bio je to istodobno i poticaj na pouzdanje: na pouzdanje u stalnu pomoć uskrsloga Gospodina, na pouzdanje prepuno kršćanske sigurnosti. Doviknu svima: »Idimo naprijed. Gospodin će nam pomoći. I Marija, Njegova Presveta Majka, na našoj je strani.« Samo pak ime, koje je novi Petrov nasljednik i Kristov namjesnik na zemlji uzeo, bremenito je značenjem i zasebna je poruka i Crkvi i svijetu: Benedikt. Ime je to svetca koji je zajedno sa svojim redovnicima, to jest benediktincima, postao graditelj kršćanske Europe, promičući djelima vjere mir, pravdu, slogu i ljudsko dostojanstvo. A i njegov predhodnik s istim imenom: Benedikt XV., koji je za prvi svjetski rat rekao da je nepotrebno krvoproliće i koji je pokrenuo Crkvu da pomogne stradalnicima toga strašnoga rata a sve ljude dobre volje neumorno poticao da obnove porušeno i izgrade svijet dostojniji čovjeka, podupirući zamisao o svjetskoj udružbi nazvanoj Liga naroda, na čijemu su pepelu nikli sadašnji Ujedinjeni narodi. Danas su druge okolnosti i druge potrebe, ali je izazov koji stoji pred ljudima naših dana jedan te isti: učiniti svijet čovječnijim. Upit koji se ovdje neizbježno nameće jest: Hoće li suvremena Europa i suvremeni svijet ne samo znati nego i htjeti odgovoriti na pravi način ili će i opet sebeljublje i vlastita korist u stranu gurnuti opće dobro i ljudskost.

Zato su i oni pogledi Crkve i cijeloga svijeta, koji su ovih dana bili uprti u Siktsinsku kapelu, gdje su kardinali molili Gospodina da im pokaže koga je On izabrao (usp. Dj 1, 24), bili zapravo pogledi uprti u budućnost Crkve i čovječanstva. A kada se je novi sluga slugu Božjih, papa, pojavio na pročelju vatikanske bazilike svima je snažno doviknuo: »Idimo naprijed. Gospodin će nam pomoći. I Marija, Njegova Presveta Majka, na našoj je strani.« Rekavši to, pokaza da nastavlja ići stopama Petra i njegovih nasljednika, svojih predhodnika. Stopama Ivana Pavla II., koji s onoga istoga mj esta Crkvi i svijetu doviknu: »Otvorite, štoviše, širom rastvorite vrata Kristu!«

Tako Petrova karizma u neprekinutome slijedu nastavlja živjeti u Kristovoj Crkvi. A i ne može biti drugačije. I tu nema ni konzervativaca ni progresista. Postoji samo Petrov nasljednik i njegova karizma. Nju se može razumjeti samo u okvirima vjere i ona je služba Crkvi i svijetu.