Zapažanja glavnoga ravnatelja Radio Vatikana

Vrlo teško ćemo se prisjetiti događaja koji bi nas prisilio na neograničen zanos kao što je oproštaj Rima i svijeta od voljenog pape Ivana Pavla Drugog, rekao je glavni ravnatelj Radio Vatikana, otac Pasquale Borgomeo. Još je teže - nastavio je - napraviti sigurnu analizu onog sto se proživljavalo; to je otajstvo koje je sve prožimal o. Pokušaji da se to proda kao medijski fenomen, nisu uvjerljivi. Brojevi govore o mnoštvu ljudi, a stvarnost nas upućuje na narod, narod sastavljen od djece, mladih, odraslih, starih i nemoćnih; ljudi svih uzrasta, svakog društvenog staleža i kulturnog horizonta, svakog vjeroispovijedanja. Osobe koje odaju jednu iskrenu povezanost s Ivanom Pavlom II. Osobe sa suznim očima, a bez očaja; koje izražavaju svoju zahvalnost Papi za ono što su od njega primili ili što je Papa učinio za svijet. Osobe koje su spo ntano prekinule propovijed kardinala Ratzingera poklicima : «Svetac, svetac!» dokazujući da za njih Ivan Pavao II. nije leader ili Pop-zvijezda nego Otac, Pastir, koji utvrđuje u vjeri i propovijeda Evanđelje riječju, djelima i još više proživljavanjem trpljena do zadnjeg daha iz ljubavi prema Kristu i braći, istaknuo je otac Pasquale. Onaj usklik je svjedočenje da, usprkos svih lažnih vrednota koje moderni mentalitet pruža kao uzore, mladi - a bili su u većini oni koji su vikali - vjeruju u svetost i trnovit put koji vodi do svetosti. Kardinal Ratzinger, čuvar crkvene vjerske doktrine, pustio je da dugo odzvanja taj poklik, prije nego je nastavio s obredom; bio je ne samo ganut, nego i sa strahopoštovanjem se divio spontanim poklicima koji su sugerirali jedno očitovanje Duha. Uz mnoštvo običnih ljudi, bezimenih, bili su prisutni zemaljski moćnici, državnici. I nad njima je lebdio Božji Duh: nitko nije u stanju prosuditi koliko su bili pod njegovim utjecajem, a koliko su bili vođeni vlastitim namjerama. Oni koji su proglasili prisutnost nekih kao čisto licemjerje nisu imali na umu onu slavnu izreku prema kojoj je licemjerje poštovanje koje mana iskazuje kreposti. Ne može se nijekati da su, nedaleko od lijesa pape Ivana Pavla Drugog, jedni drugima pružili ruku, iako su to porekli vrativši se u svoju zemlju. Znači da su taj čin napravili pod utjecajem nečeg većeg i jačeg od samih njih. Znači da su, usprkos svega, pridonijeli da svijet vidi sliku jedne nove ljudske obitelji i nadu da će sjeme koje je posijao Sveti Otac, prorok i mirotvorac, uroditi plodom. Mir nije utopija, niti san, nego iskonska težnja ljudskoga roda, kazao je otac Borgomeo u zaključku svoga razmišljanja.