Povijest konklava od Honoria do Ivana Pavla II.

Konklave, odnosno izbor pape, traju već više od osam stoljeća. Neke od njih trajale su par sati, dok su se druge pak odvijale godinama. Tijekom stoljeća različiti pape odredili su pravila za glasovanje i druge vidike važne za ispravno odvijanje konklava.

Izraz 'konklave' potječe od latinske riječi cum clave , što znači prostorija zatvorena ključem, a prvi put ga je upotrijebio, čini se, papa Honorije III., 1216. godine, kako bi opisao način na koji je on bio izabran za Petrovoga nasljednika. Tada su, naime, u gradu Perugi, u kojemu se nalazio Papin dvor, kardinali bili doslovno zatvoreni u papinsku palaču, ne bi li što prije izabrali novog papu. I doista, nakon svega dva dana bio je izabran novi papa, Honorije III., čije je pontifikat trajao 11 godina. Četrdeset godina prije tog događaja, odnosno 1176. godine, papa Aleksandar III. utvrdio je da papu mogu birati samo kardinali, te da su zato potrebne 2/3 glasova. Vrlo je zanimljiv izbor pape Grgura X. koji je izabran poslije gotovo tri godine. Nakon preminuća pape Klementa IV., 1268. godine, kardinali okupljeni u papinskoj palači u gradu Viterbu, nisu se uspjeli dogovoriti o izboru novog pape. Nakon dvije godine mještani Viterba zazidali su vratâ palače, ali, budući da ni to nije pomoglo, skinuli su crjepove s krova te kardinalima dali za jelo samo kruh i vodu. Tako je, napokon, 1. rujna 1271. godine, bio izabran za papu Grgur X. Poučen tim dramatičnim iskustvom taj je Papa 1274. godine objavio konstituciju Ubi periculum, kojom je službeno utemeljio konklave te u detalje utvrdio njihovo odvijanje. Prema spomenuto j konstituciji, deset dana poslije preminuća pape, kardinali se trebaju sastati u palači u kojoj je preminuo papa, te boraviti u zajedničkoj dvorani, bez ikakvog dodira s vanjskim svijetom. Ukoliko tada nakon tri dana ne izaberu novoga papu, tijekom sljedećih pet dana mogu jesti samo jedno jelo za obrok, a ukoliko se ni tada ne dogovore, za jelo mogu dobiti samo kruh, vino i vodu, dok ne izaberu novog papu. Tijekom sljedećih sedam stoljeća pravila konklava ostala su u biti ista, uz pojedine promjene, kako b i se proširilo i utvrdilo glasovanje. Tako je bulom In Eligendis, pape Pia IV., 1562. godine određeno, osim jednog brojenja glasova dnevno, osnivanje stalnog povjerenstva. Njega čine kardinal komornik i tri kardinala pomoćnika, čija je dužnost bdjeti nad o dvijanjem konklava te upravljati Crkvom u razdoblju dok se ne izabere novi papa. Poslije objavljivanja konstitucije Vacante Sede Apostolica pape Pia X., 1904. godine, propisi za odvijanje konklava postali su još stroži, a uvedena je obveza glasovanja dva puta dnevno, u jutro i popodne. Papa Pavao VI. odredio je, 1970. godine, da kardinali koji su navršili 80 godina, gube pravo sudjelovanja u konklavama kao izbornici. Pet godina kasnije, odnosno 1975. godine, isti papa objavio je konstituciju Romano Pontifici Eligendo , kojom je, između ostalog, broj kardinala izbornika ograničen na 120. Papa Ivan Pavao II. je 1996. godine odobrio konstituciju Universi Dominici Gregis, u kojoj se ističe kako nakon 34 glasovanja, u kojima su za izbor potrebne 2/3 glasova, moguće je izabrati novoga papa, apsolutnom većinom glasova, ili pak glasovanjem, opet apsolutnom većinom, između dva kardinala koja su tijekom zadnjeg glasovanja dobila najviše glasova. Posljednje su konklave trajale prilično kratko, u usporedbi s onima iz prošlih stoljeća. Tako je papa Ivan XXIII. izabran poslije četiri dana i 11 glasovanja. Njegov nasljednik, papa Pavao VI., izabran je u još kraćem vremenu, odnosno, nakon tri dana, a za izbor pape Ivana Pavla I., u kolovozu 1978. godine, bila su dovoljna samo tri glasovanja. Naposljetku, papa Ivan Pavao II. izabran je za 263. nasljednika svetoga Petra treći dan nakon početka konklava.