Uz liturgijska čitanja IV. vazmene nedjelje razmišlja vlč. Mislav Hodžić

U četvrtoj vazmenoj nedjelji posvećenoj duhovnim zvanjima, Crkva razmišlja o Uskrslom Gospodinu koji sebe naziva dobrim pastirom. Pastir je brižan, čuva svoje ovce, on ulazi na vrata i ne želi ih preplašiti, vrijedna mu je svaka i ako se koja možda i izgubi traži je dok je god ne pronađe. Dobri pastir ljubi svoje ovčice, vidi kada ne mogu više same pa ih uzima i nosi na svojim ramenima, on poznaje njihove potrebe i ne ostavlja ih nikada. Dobri pastir ne pušta da same prolaze kroz opasne predjele već ide pred njima. I prošao je kroz sve poteškoće koje bi nas mogle zadesiti u životu kako bi ga i njima mogli pronaći i pozvati se na njegovu pobjedu te prevladati nevolju. Na koncu je kroz smrt ušao u slavu da se ni nje ne bismo bojali jer ćemo ga i tu moći susresti i naći. On je Život i smrt njime ne vlada. Kaže Gospodin kako njegove ovce slušaju njegov glas. Samo ako njegov glas čujemo i poslušamo nećemo odlutati i izgubiti se. Pitamo se, poznajemo li uopće njegov glas? Znamo li prepoznati njegovu boju i ton? Tražimo li ga kad nam izgleda kao da šuti? Naše je vrijeme nemirno i mnoštvo zvukova može lako stvoriti zbrku i miješanje mnogih glasova. Kako ih razlikovati i prepoznati onaj jedini istiniti, Gospodinov glas? Čovjek posjeduje sposobnost odabrati onoga koga će slušati. I ako više ljudi pored nas istovremeno govori mi smo ti koji slobodno biramo kome ćemo pokloniti svoju pozornost i pratiti riječi. U buci svijeta nije lako čuti pravi glas jer za njega reče Izaija kako neće galamiti i bučiti po trgovima kao da bi na silu želio nekoga pridobiti. I ljubav i prijateljstvo ulaze u srce šapatom koji istovremeno i umiruje i daje iznimnu snagu. Tihi glas se čuje u miru hrama svoje duše gdje gori vječno svjetlo Božje prisutnosti, u tišini svoje sobe, u molitvi i traži vrijeme i povjerenje. „Moje ovce slušaju moj glas.“ Lako se može dogoditi da nas pritisne breme života i da nam se čini kako nam nitko ne može pomoći. Marija Magdalena čak je i prolazila pored Uskrsloga i govorila s njim , ali je i dalje ostala neutješena. Ni to nije bilo dovoljno. Gospodin joj je tada izgovorio ime: „Marijo!“. Samo jedna riječ bila je dovoljna da se sve u trenu promijeni. Samo njegov glas ima snagu svjetlom novoga života raspršiti sjene smrti. Želi da shvatimo kako nitko od nas nije gotovo nezamjetljiv djelić velikoga stada, već je tu za svakoga s punom pažnjom i ljubavlju. Ni tvoje ime nije zaboravio i izgovara ga. „On svoje ovce zove imenom pa ih izvodi.“ Izvodi iz straha u sigurnost, iz grijeha u milost, iz srdžbe u praštanje, iz samoće u svoju blizinu. Marko piše kako je, izgovarajući imena apostola, izabrao učenike s prvim pozivom da budu s njim. Mi smo narod i zabrani i svi smo pozvani najprije biti s Gospodinom jer tada ni najglasnija vika svijeta ne može zaglušiti glas ljubljenoga. U svojoj silnoj brizi za svijet i iz ljubavi prema čovjeku, kroz sva vremena poziva Gospodin mnoga srca da ga slijede izbliza, kako bi po svojim svećenicima nastavio činiti svoja divna djela i naviještati radosnu vijest. Dragi mladi, ne bojte se poslušati poziv i čuti svoje ime te krenuti za Isusom. Bude li on sva vaša radost, ništa vam neće nedostajati i imat ćete radost koju vam nitko neće moći uzeti. Gospodin je jedino blago naših života. Isuse, samo tebe imamo, tebi vjerujemo i to nam je dovoljno. U ovim danima kada se naši kardinali zaključavaju u mir Sikstinske kapele da bi jasnije osluškivali Gospodinov glas, ujedinimo se u mol itvi za njih kako bi Gospodin pokazao u čije će ruke predati Petrove ključeve. Braćo i sestre neka vas prati Božji blagoslov.