Razmišljanje uz liturgijska čitanja 3. nedjelje Uskrsa

U ovim uskrsnim danima kada su rimske ulice preplavile rijeke hodočasnika potaknutih povratkom ljubljenoga pape Ivana Pavla II. u kuću Očevu, evanđelje o učenicima koji susreću živoga Gospodina na putu u Emaus čini nam se posebno bliskim i prepoznajemo se u njemu. Ne bismo li i mi nekoga tko bi jučer na dan sprovoda vidjevši mnoštvo upitao što se to događa u Rimu s punim pravom upitali: „Zar si ti jedini stranac u gradu te ne znaš što se u njemu događalo ovih dana?“ te mu počeli pričati o čovjeku u bijelome s kojim smo živjeli u istom vremenu, čovjeku Božjemu koji je prošao svijetom čineći dobro? I na kraju priče o svećeniku zaljubljenom u Krista, o Papi koji mu je svakim danom postajao sve sličniji po trpljenju i po ljubavi zasigurno bismo duboko uzdahnuli i potražili riječi koje bi mogle izraziti sve ono što se događalo posljednjih sati. Na vijest da dogorijeva svijeća jednoga svetog života pohitili su mnogi prema Trgu sv. Petra. I dok je još tinjao plamen života u izmorenom tijelu Papinu na trećem katu Apostolske palače, oči sviju bile su uprte u prozor s kojega je 26 godina s usana Ivana Pavla silazio nebeski blagoslov na ljude žedne Božje ljubavi. Iako su deseci tisuća bili prisutni pod Papinim prozorom želeći Papi biti blizu, tišinu noći petka i subote na trgu je prekidao samo neumorni slap s dviju fontana. O čemu je govorila ta dostojanstvena tišina, tiha molitva, rijeka ljudi što je neprestano dolazila i ostajala, grupice mladih u krug posjedalih po tlu s krunicom u rukama, suze u očima… pitamo se o čemu je govorila ta tišina? Nije li to bio isti jezik kojim je i Papa govorio kad se posljednji put pojavio na svom prozoru gotovo ljut na sebe što nije mogao izgovoriti blagoslov? Bio je to isti jezik, jezik koji razumiju samo oni koji ljube. Ljubav je ta koja je povezala srce Ivana Pavla i srca mladih i starih. Ljubav je ta koja je s pljeskom primila vijest da se Papa vratio u nebesku domovinu kao da je pobjednik nakon duge trke ušao u cilj. Ljubav je privukla vjernike iz čitavoga svijeta. Ljubav je ime žrtve onih koji su po 12 sati čekali u redu pred bazilikom kako bi vidjeli umorno, ali mirno usnulo lice predragoga Pape. Doista, taj čovjek nam je bio blizak i pri srcu jer smo osobno, duboko i iskreno osjećali da nas voli. Samo ljubav otvara oči srca pa tako i oči vjere. Jer je srcem u vjeri prepoznao u Isusu svoga Gospodina, služio mu je čitav život, a Gospodin se čak i njegovom blaženom smrću poslužio da još više ujedini vjernike u molitvi. Otvorimo i mi oči i vidjet ćemo kako nam je Gospodin jučer na Trgu sv. Petra na jedan način pokazao sliku nebeskoga Jeruzalema. Ljudi iz gotovo svih naroda na jednome mjestu, predstavnici različitih religija, kraljevi i prosjaci stojeći i gledajući u jednostavan drveni sanduk, shvaćajući kako smo pred smrću svi jednaki, zapravo su stajali skupljeni oko oltara na koji je sišao Jaganjac Božji, Uskrsli Gospodin. Učenici su u Emausu pozvali Gospodina da uđe k njima u kuću. Zbog tog susreta s njime, njihova se žalost obratila u radost, zatvorene oči su se otvorile te su se odmah vratili u Jeruzalem kako bi apostolima posvjedočili da su susreli Gospodina. Prepoznajmo i mi Gospodina u lomljenju kruha i živimo u sebi tu neugasivu ljubav što izgara za bližnje jer samo ljubav može otvoriti vrata srca ljudi koje susrećemo kako bi Gospodin i nama jednoga dana otvorio vrata neba. Zato je i Papa govorio: Otvorite vrata Kristu.