Papina oporuka

"Bdijte jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi" – ovim riječima iz Matejevoga Evanđelja započinje oporuka Ivana Pavla II. Prvi dio dokumenta, napisanoga u više navrata u godinama papinstva, tijekom ili poslije duhovnih vježbi u korizmi, nosi nadnevak od 6. ožujka 1979. godine. Ne znam kada će doći trenutak preminuća – piše Sveti Otac – ali kao sve drugo, tako i taj trenutak stavljam u ruke Majke mojega Učitelja: Totus Tuus. U iste majčinske ruke stavljam sve i svakoga s kime su me povezali život i zvanje, - nastavio je Sveti Otac - a posebice Crkvu, svoj narod i čitavo čovječanstvo. Zahvaljujem svima. Od svih molim oprost. Objasnivši kako je ovu oporuku počeo pisati nakon što je pročitao onu pape Pavla VI., Sveti je Otac zatražio molitvu od vjernika, kako bi se Božje milosrđe pokazalo većim od njegove slabosti i nedostojnosti. Zahvalivši posebice don Stanislavu, svojemu osobnom tajniku, Sveti Otac sve ostale zahvale ostavlja u srcu pred Bogom, jer ih je – kako je napisao - teško izraziti. Ovaj, prvi dio oporuke, Papa završava ponavljajući odredbe pape Pavla VI. za pogreb – ukop u zemlju. Na te riječi, napisane 1979. godine, 1990. Papa je dodao napomenu u kojoj nakon preminuća traži svete Mise i molitve. Tijekom duhovnih vježbi, u vremenu između 24. veljače i 1. ožujka 1980. godine, Sveti je Otac dodao razmišljanje o tome kako je važno biti spreman pojaviti se pred Gospodinom i Sucem, i istovremeno Otkupiteljem i Ocem, te povjerio taj odlučni trenutak Majci Krista i Crkve – Majci svoje nade. Vrijeme u kojemu živimo, neizrecivo je teško i nemirno – primijetio je Sveti Otac. Težak je i napet postao također put Crkve, kako za vjernike, tako i za pastire. U nekim je zemljama za Crkvu ovo razdoblje progonâ, koji nisu slabiji od onih u prvim stoljećima. Štoviše, nadmašuju ih po nesmiljenosti i mržnji. Nakon toga Ivan Pavao II. naglašava: "Želim se još jednom potpuno povjeriti milosti Gospodina. On će odlučiti kada i kako trebam završiti svoj zemaljski život i pastoralnu službu." Istovremeno izražava dvije nade: da će mu prihvaćajući smrt već sada, Krist udijeliti milost za posljednji prijelaz, za njegov Uskrs, te da će njegov posljednji prijelaz učiniti korisnim za spas ljudi, očuvanje ljudske obitelji, i u njoj svih nacija i naroda.

Dvi je godine poslije, 5. ožujka 1982. godine, Ivan Pavao II. nastavlja pisati oporuku. Atentat izvršen na moj život 13. svibnja 1981. godine – piše Papa - na neki je način potvrdio riječi napisane tijekom duhovnih vježbi 1980. godine. Toliko snažnije osjećam da se potpuno nalazim u Božjim rukama - i ostajem neprestano na raspolaganju svojemu Gospodinu, povjeravajući Mu se u Njegovoj Bezgrješnoj Majci (Totus Tuus). Jedna se napomena iz ožujka 1982. godine, izričito odnosi na pitanje pogreba. Papa traži od Kardinalskoga zbora da, koliko je to moguće, zadovolji eventualne zahtjeve krakowskoga metropolita ili Glavnoga vijeća poljskih biskupa. U još jednoj bilješci, od 1. ožujka 1985. godine, dodaje kako Kardinalski zbor nije obvezan tražiti mišljenje od njegovih sunarodnjaka; međutim može to učiniti, ako će zbog nekoga razloga to držati opravdanim.

Najveći, i posljednji, dio oporuke Sveti je Otac napisao tijekom duhovnih vježbi 2000. godine, u godini Velikoga jubileja. Spomenuvši se poljskoga primasa, kardinala Wyszyńskoga, koji mu je na dan izbora za papu, 16. listopada 1978. godine, kazao kako će zadaća novoga pape biti uvesti Crkvu u Treće tisućljeće, Sveti je Otac dodao kako mu je prema nacrtu Providnosti bilo dano da živi u teškome stoljeću, te uzdigao hvalu Božanskoj providnosti zbog toga što je razdoblje takozvanoga 'hladnog rata' završilo bez nasilnoga nuklearnog sukoba, koji je u prethodnome razdoblju prijetio svijetu. Nakon toga, Ivan Pavao II. vraća se u sjećanju na dan atentata na Trgu svetoga Petra. Božanska me providnost čudom spasila od smrti. On koji je jedini Gospodar života i smrti, On mi je produžio ovaj život, i na neki mi ga je način ponovno podario. Od toga Mu trenutka moj život još više pripada. Nadam se da će mi On pomoći prepoznati do kada trebam nastaviti ovu službu na koju me pozvao. Molim ga da me pozove kada će On to htjeti. U životu i u smrti pripadamo Gospodinu … i Njegovi smo. Nadam se također – dodaje Sveti Otac – da će mi, sve do kada mi bude dano vršiti Petrovu službu u Crkvi, Božje milosrđe dati potrebnu snagu za tu službu. Papa nadalje izražava zahvalnost Duhu Svetomu za veliki dar Drugoga vatikanskog sabora. Kao biskup koji je sudjelovao na tome saborskom događaju, od prvoga do posljednjega dana, želim povjeriti tu veliku baštinu svima onima koji jesu, i koji će biti ubuduće, pozvani ostvariti ju. Ivan Pavao II. potom zahvaljuje svima koji su mu pomogli tijekom papinstva, ne samo katolicima, nego i brojnoj kršćanskoj braći, rimskome rabinu i tako brojnim predstavnicima nekršćanskih religija – napisao je Papa. Na posljetku Sveti se Otac prisjetio svojih roditelja, brata i sestre (koju nije upoznao jer je preminula prije njegovoga rođenja), župe u Wadowicama gdje je kršten, svojih vršnjaka, prijatelja iz škole, gimnazije i sveučilišta, kao i vremena okupacije, kada je bio radnik. "Svima želim reći samo jednu stvar: Neka vas Bog nagradi" – stoji na koncu oporuke pape Ivana Pavla II.