Razmišljanje uz lit. čitanja prve korizmene nedjelje

Uz liturgijska čitanja prve korizmene nedjelje ra zmišlja velečasni Antun Sente:

Ušli smo u korizmu, vrijeme kada se na poseban način želimo pripremiti za blagdan Kristova Uskrsnuća. U čemu se sastoji priprava vjerujem da se mnogi kršćani pitaju. Na neki način odricanje je postalo moderno, tako možemo primijetiti kako mediji na glamurozan način ispituju «zvijezde» čega će se odreći u korizmi. Da li ta odricanja od kave, cigareta, kolaca itd. mijenjaju naše srce? A to je najvažnije: učiniti srce naše po srcu Isusovome. U tom poslu, siguran sam puno će nam pomoći intenzivnije čitanje i slušanje Božje Riječ. Čitanja prve korizmene nedjelje govore nam o dva đavolska napastovanja. Jedno se dogodilo na početku Starog zavjeta, a drugo na početku Novog zavjeta. U onom prvom promatramo čovjeka stvorena od Boga i od tog istog Boga postavljena u rajski vrt. Vrt je ugodno mjesto, u kojem se nalaze svakovrsna stabla pogledu zamamljiva a dobra za hranu, puno zelenila i svježine, cvijeća i svakovrsnih ugodnih mirisa. U tom vrtu nalazilo se sve što je čovjeku potrebno za život: hrana, kako bi razvijao svoje tijelo; priroda u svoj svojoj punini, biljke, životinje, prirodni zakoni, kako bi razvijao svoj intelekt upravljajući njima; drugi čovjek kako bi razvijao svoje emocija, voljeti i biti voljen; konačno sam Bog. koji mu omogućuje transcendentalnost, razvijanje duha. (post 2,7). No, u tom vrtu jest i sloboda izbora, na drvu spoznaje dobra i zla. Čovjek se ne zadovoljava onim što posjeduje već ga oholost, od sotone poticana, mami u zabranjeno području. Uzima plod sa drva spoznaje dobra i zla, želeći kušati zlo, misleći se podići na višu razinu. No, plod neposlušnosti Bogu, koju možemo nazvati i ohološću jest golotinja. Ovdje se ne radi smo o golotinji tijela, već i golotinji duha, čega je posljedica smrti. Sve ono što je imao u vrtu stavio je na kocku i izgubio. Ovaj događaj lijepo opisuje i kajkavska poslovica: «Gda čovek oče postati Bog od njega nastane bokček». U drugoj slici koja se dogodila u Novom zavjetu isto tako čitamo o đavolskom napastovanju čovjeka. Zanimljivo, ovo se događa u pustinji, a ne u vrtu. Tu nema stabala, nema se čovjek čemu radovati, nema što jesti. Isus je u pustinji postio i trapio svoje tijelo, ali i snažio duh. Đavao napastuje, kuša Isusa u trima stvarima u kojima je čovjek najosjetljiviji i za koje uvijek lako pronalazi opravdanje popušta li im. Nudi mu kruh, hranu, tjelesnu potrebu. Zapravo, ovdje se nudi sve ono što potrebuje naše tijelo: hrana, odijelo i kuća, spolni čin. Isus odgovor na spomenutu ponudu je jasan: Ne živi čovjek samo od toga, već i od Božje riječi. On ne isključuje tjelesne potrebe, ali im određuje mjesto u ljestvici vrednota, a ono je iza čovjekove potrebe za Bogom. I od Boga čovjek živi, konačno on ga je stvorio. Nakon đavlovog neuspjelog zavođenja potrebama tijelo, pokušava pobijediti na drugom području. Druga kušnja dira čovjekovu potrebu za dokazivanjem pred drugim ljudima. Ispituje čovjekov ego. Bila bi to velika senzacija baciti se sa vrha hrama i ostati čitav. Ma svi mediji bi o tome izvještavali. Biti «in» biti na vrhu, biti predmet razgovora drugih. Ja i samo ja, biti više od drugih, biti Bog. No, čovjek je samo čovjek zato ne smije iskušavati Boga te se prikazivati nad čovjekom.Iako je i drugi put Isus uspio pobijediti napad sotone, sotona ne odustaje. On je ustrajan. Treća kušnja odnosi se na čovjekovu potrebu imati, imati materiju, novac, bogatstvo a pomoću bogatstva imati moć i vladati svijetom. No uvjet posjedovanja jest pokloniti se đavlu. Komu li se sve danas čovjek klanja kako bi bio bogat i imao moć? No, i u ovoj kušnji Isus ostaje dosljedan: «Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi!» (Mt 4,11) Vrlo je važna i posljednja rečenica u ovom opisu đavolskog napastovanja Sina Čovječjega: Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.» (Mt 4,11) Onaj prvi čovjek je popustio nagovoru Zloga i kao posljedicu nije primio ono što mu je bilo obećano, nije postao Bog nego bokček, odnosno postao je sirotan, ogoljen od svakoga dobra. Još i više, posljedice njegovog popuštanja napasti osjećaju ljudi kroz čitavu povijest do naših dana. A onaj drugi Čovjek Isus nije popustio nagovoru Zloga i kao posljedicu je dobio anđeosku poslugu, a i ljudi kroz povijest do naših dana osjećaju blagodati njegove poslušnosti Ocu nebeskom. Njegovim posluhom dokazanom na križu smo spašeni od vječne smrti, a i dobili smo neprestanu pomoć u svakodnevnom život. Vratimo se ponovno početku korizme, vremenu priprave za Uskrs. Siguran sam, koliko ćemo se više nadahnjivati Kristom i njegovom Riječju, toliko ćemo mu više biti slični, odnosno posluživani od anđela, a to je smisao svakog zemaljskog odricanja.