Grgur Lusarović, utemeljitelj Crkve u Armeniji

U opsežnoj i iscrpnoj "Povijesti Armenaca" stoji i tvrdnja:"Vojni uspjesi Dioklecijana u Armeniji i ustoličenje Terdata III., svelo je iransko Carstvo Arsacida u potčinjenost Rimu. Pod zažtitom Cara, novi vladar trebao je osnažiti svoj autoritet. Tada je obraćenje na kršćanstvo promijenilo nestabilno stanje do tada stalno pritiskivane zemlje Armenije u sukobu velikaša sa središnjom vlašću. "To se je događalo prije upliva Grgura Prosvjetitelja, tj. Grgura LUSAROVIĆA, na samom početku četvrtog stoljeća... Upliv Grgura Prosvjetitelja prouzročio je najprije obrat situacije - po njemu je kršćanstvo postalo službenom vjerom, a poganstvo je bilo potisnuto..."(str. 141/142). Postoje razne legende o podrijetlu Grgura Lusarovića. Navedena povijest Armenaca iznosi, kao najvjerojatniju teoriju da je Grgur Lusarović, odgojen u Kapadokiji, bio 'grčkog podrijetla'. No, njegovo prezime ne zvuči nimalo 'grčki'. Znatno uvjerljivija je tvrdnja jednog američkog pisca priručnika "Manual slavonic personnalities - past and present", u kojem možemo pročitati sljedeću tvrdnju: Lussarovich Gregorie (3-4 century), educator, founder of the Armenian church - of slavonic birth".(str. 52).Napomena, u Dioklecijanovo vrijeme, i u povodu njegovih administrativnih reformi Carstva, jedini 'Slavonci' koji su tada postojali bili su stanovnici po Dioklecijanu skrojene Pannoniae Saviae. Pitanje: kako je iz Slavonije mogao Lusarović dospjeti u Armeniju i tamo zasaditi kršćanstvo kao službenuvjeru, uzmu li se u obzir nemilosrdne klevete koje se i danas ponavljaju, pa i sa službenih crkvenih katedri, o tome kako je Dioklecijan bionajokrutniji iskorjenitelj krsćanstva? Ovdje citirajmo Lactantiusa, autora poznate kronike martirologije iz tog vremena "De mortibus persecutorum" (pisane nakon 'Milanskog edikta', iza 313. godine, neposredno nakon Dioklecijanove smrti). Evo što je Lactantius zapisao: "In sacro comitatu dominorum nostrorum Diocletiani et Maximiliani, Constantii et Maximiani milites christiani sunt et militant" (str.303). Dakle: ako je u tjelesnoj straži Diokecijana bilo 'militantnih kršćana', kako to da i njih Dioklecijan nije pobio? I k tome, ako je Dioklecijan bio Pontifex Maximus rimskog poganstva, a njegov ujak pak, Sveti Gajo u Rimu kršćanski papa, kako to da je Dioklecijan tolerirao Papu u Rimu, a 'ubijao' sirotinju na raznim stranama svijeta? Ima li u tome neke logike?Zna se da rimski poganski carevi ne bi progonili kršćane da to nisu tražili židovski prvaci radi dobrih odnosa službeno priznatih vjera u Carstvu, kako se to vidi iz 'Djela apostolskih'. Kršćani su se javili u Carstvu kao novi vjerski pokret, svi su njegovo širenje shvatili kao ugrožavanje interesa njihove vjere i progonili su konvertite kako sa židovstva na kršćanstvo tako i s rimskog poganstva na kršćanstvo. Gdje, po rimskom zakonu, nije bilo pritužbe, nije bilo ni proganjanja. A to je bio slučaj i u Bosni (gdje nije sagradjen ni jedan poganski hram!) i u Armeniji. Očito je, a to je i sigurno!, da su 'militantni kršćani' u Dioklecijanovoj Tjelesnoj straži bili rodom iz ilirskih krajeva koji nisu imali poganske tradicije i mogli su opsluživati svoju vjeru čak u najbližem okruženju Dioklecijana, a medju njima je, očito bio i Grgur Lusarović, najvjerojatnije liječnik iranarnik u sanitarnoj službi Sacro comitatu, tj. Tjelesne straže Cosmocratora Dioklecijana. Legenda kaže da je nakon ustoličenja,kao poganin, na položaj armenskog kralja, Tiridat III. počeo naglo zdravstveno degradirati - lice mu je ubrzano dobivalo izgled vepra. Grgur Lusarović je shvatio da je najvjerojatnije riječ o gubi i počeo ga je liječiti. Nakon uspješnog izliječenja, rekao je Tiridatu III. da on svoje liječničko umijeće radi uz pomoć Isusa Krista i Tiridat III. se je, u znak zahvalnosti i Lusaroviću i Isusu, dao krstiti i uvesti kršćanstvo kao službenu vjeru u Armeniju. Time je Armenija postala prva država na svijetu, u kojoj je kršćanstvo - 13 godina prije 'Milanskog edikta' postalo državnom vjerom. Nije uopće iznenađujuća činjenica da je jedan Slavonac imao tako jaku kršćansku vjeru. Prema Evanđelju našu zemlju su počeli evangelizirati apostolski učenici, a tu je boravio i sveti Luka. Iz tih krajeva kao odlični kršćanski teolozi potječu i Sveti Jerolim, sveti Martin itd. Oni očito nisu proizišli iz poganske tradicije.