Na Filozofskom fakultetu D. I. obranjen doktorat

U Zagrebu je, 17. prosinca 2004., na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove obranjen doktorat pod naslovom "Premošćivanje filozofije bića i filozofije svijesti u filozofiji Karola Wojtyłe". Doktorand Vlado Vladić je pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. Ivan Koprek, mentor; prof. dr. Hrvoje Lasić i doc. dr. Ivan Šestak članovi; te prof. dr.Josip Oslić, počasni član s KBF-a; a pod presjedanjem prof. dr. Nikole Stankovića - iznio izvornu i zanimljivu interpretaciju filozofskoga opusa Karola Wojtyłe razvijenog od 1949.-1978. godine. Wojtyła je  kao filozof došao iz tradicije kršćanske, skolastičke, aristotelovsko-tomističke filozofije bića, ali se, prije svega kroz filozofsko djelo Maxa Schelera, susreo s vrijednostima novovjeke filozofije svijesti, fenomenologije. Filozofija bića stvarnost tumači u svjetlu objektivnih, realističkih, univerzalnih načela, ali joj izmiče svijet subjektnosti, doživljaja, obuhvatnog i neposrednog iskustva - filozofija svijesti stavlja naglasak na neposredan uvid u stvarnost, ali ju ostavlja nedostatno protumačenom u svjetlu objektivnog i općevaljanog poretka. I tako je nastao problem njihova scjeljivanja, odnosno zacjeljivanja same filozofije kao potrage za istinom koja je jedna. Dosadašnje interpretacije Wojtyłove filozofije dotičnom problemu ili nisu pridavale odgovarajuće značenje ili su ga razrješavale u svjetlu kontinuiteta, bilo da su Wojtyłu proglašavali nastavljačem tradicionalne filozofije bilo da su isticali raskid s njom i uklapanje u kontinuitet suvremenih filozofskih strujanja. Vladić, međutim, iznosi interpretaciju sukladno kojom filozofija postaje trajno nastojanje da se sveukupnost iskustva uspostavi na način objektivnih orijentacijskih tvrdnji koje dodatno proširuju čovjekovu iskustvenu osnovicu za formulaciju novih tvrdnji - i tako sve dok je na djelu život i njegovo iskustveno očitovanje. Na filozofskom putu istina nikada ne može biti osvojena jednom zauvijek niti može poprimiti lik dogotovljene tvrdnje, nego i sveukupnost baštinjenih i osvojenih filozofskih tvrdnji predstavlja samo trenutnu orijentaciju i proširivanje iskustvene osnovice za nove orijentacijske tvrdnje. Čovjek, kao središnji predmet Wojtyłova interesa, također ne može biti jednom zauvijek spoznat kao razumno, slobodno, svjesno, savjesno, društveno, tjelesno, moralno itd. biće - nego se to ima stalno iznova spoznavati na osnovi cjeline ljudskoga iskustva. Svaki put kad se spoznaja čovjeka zaustavi na fiksiranoj tvrdnji, kao što je to tvrdnja o čovjeku kao osobi, ona je onemogućena u vlastitoj orijentacijskoj snazi i odgovorna je za izgubljenost čovjeka i jalovost misli.Tako Vladić iz filozofije K. Wojtyłe iščitava nedopustivost rascjepkanosti filozofije na različite struje kao i zahtjev za filozofskim ekumenizmom za kojim vapi i naš uvaženi profesor Rudolf Brajičić.